Školski obrok u Francuskoj postaje svojevrstan dio nastave, a jede se jednako kvalitetno, zdravo i probrano u svim privatnim i javnim obrazovnim ustanovama

Ručak se sastoji od četiri slijeda, za piće se servira samo voda, a na tanjurima sve su češći izbor vegetarijanska jela. Pržena hrana u Triersu nudi se jednom tjedno, jela od mljevenog mesa dva puta mjesečno, a mjesečno samo četiri glavna jela i tri deserta imaju više od 15 posto masnoće.

Dogradonačelnica vodi brigu o 21.000 obroka dnevno pripravljanih u centralnoj kuhinji, 10 lokalnih pekara opskrbljuje stotinu gradskih i prigradskih škola svježim organskim kruhom, a 40 posto jela serviranih u školama Bordeauxa pripravlja se od organski uzgojenih namirnica.

Piletina i janjetina dolaze s lokalnih kontroliranih farmi, koristi se certificirani atlantski losos, organski uzgojeno voće, mliječni proizvodi iz regije, a 70 posto povrća je sezonsko i po principu 'od polja do stola' stiže s regionalnih poljoprivrednih dobara. I kuhar u lokalnoj srednjoj školi College Nicolas Fouquet u Mormantu na sjeveru Francuske, Thierry Grasset, u lokalnim novinama dokazuje da svojim učenicima servira hranu pripravljenu isključivo na dan serviranja od 75 posto svježih namirnica, proizvedenih na lokalnim OPG-ima.

Iz hrvatske perspektive, prema kojoj kilogram Jakobovih kapica (sa školjkom) košta 180 kuna, losos barem 120, a janjetina 70 kuna, francuski se izbor hrane za školski obrok čini kao iz nekog paralelnog svemira. Naročito kada prema nedavnoj procjeni roditelji 60.000 malih Hrvata ne mogu platiti ni redovan školski obrok, a država im ne zna pomoći, dok je UNICEF 2015. procijenio da 40 posto djece mlađe od šest godina nema ni svaki drugi dan mesni ili riblji obrok.

Međutim, kultura prehrane i testiranje okusa, nije treniranje snobova, nego dio nacionalnog kurikuluma. Francuska je na nacionalnoj razini razvila nutritivne standarde školskih obroka, lokalne vlade svih političkih uvjerenja ih podupiru, a planeri i ravnatelji škola shvaćaju ozbiljno.