Događaji

reakcije se ne smiruju

Žene u Domovinskom ratu: Gradska vijećnica gađala u sridu, a pogodila u ništa

Žene u Domovinskom ratu: Gradska vijećnica gađala u sridu, a pogodila u ništa

Donosimo otvoreno pismo udruge Žene u Domovinskom ratu - Zadar u kojem se obraćaju gradskoj vijećnici Ireni Dragić i nude svoj osvrt na njezin odnos prema hrvatskim braniteljima

Jedan Zadranin kaže, kako svi Zadrani lažu, pa sad da li taj Zadranin laže ili govori istinu, ako laže znači da govori istinu, a ako govori istinu znači da laže.

Jedino što je Bog pravedno podijelio narodu to je pamet, jer naprosto svi misle kako je imaju sasvim dovoljno. Tako i naša draga vijećnica, njezina narav ne traži oslonca, ona je  samosvjesna, emancipirana, ambiciozna, zna da o njezinoj dugoj antifašističkoj, partizanskoj obiteljskoj časti ne može nitko govoriti, ona je ta koja ima oštar vid i koja razlikuje zaslužne od nezaslužnih laskavaca.

Ona shvaća svoj vijećnički mandat potpuno ozbiljno i želi sve otkriti, pa će tako najprije prokazati one koji su lažni. I tako naša draga vijećnica, odluči krenuti u bitku protiv gradonačelnika, duboko, široko obuhvatno, kroz sredinu, kao prava ratnica.  

Taktika je svoju političku putanju učiniti nepovratno uzlaznom, to je naučila od svojih slavnih predaka. Zahtjev koji je pred nju postavila partijska organizacija jest: gradonačelnikova  politička egzekucija.

Sve je pomno pripremila, medijski streljački vod na prvu crtu, a sukladno staroj hrvatskoj paradigmi, pravi proboj doći će  s desnog boka, tu su oni  čvrste ruke na srcu, plitke pameti i podaničke glave. Iako će to biti napad, koji je već viđen stotinu puta, nema izgleda da će netko s desnog boka progovoriti i stati u obranu, jer mentalni robovi samo slušaju zapovijed svoga gospodara.

Ali eto ima još onih koji stoje na dvije noge, i koji će spremno i nesebično stati u obranu svog čovjeka, bez ikakve kalkulacije, braniti najveće čudo koje se dogodilo ovoj ludoj zemlji, a to je HRVATSKI BRANITELJ.

Draga vijećnice, nema puno godina kako je ovaj grad živio u ratu, bilo je nevrijeme i u njemu ono ničije vrijeme. U tom vremenu živjele smo i mi članice ove male udruge, prikupile smo kao žene 24.000 dana u borbenom sektoru i 6.000 dana u neborbenom sektoru, osim toga među nama ima onih koje su izgubile svoga brata, muža, sina, ima i onih koje su zajedno sa svojom djecom ostale u utrobi ovoga grada, kako bi svjedočile njegovu patnju. Uglavnom smo neškolovane, ognjištarke, vlajnetine (imamo i dvi tri bodulice), nas nitko ne voli i ne podržava.

Zato ćemo vam reći sve što mislimo, našim prizemnim i običnim riječima koje će isključivo izaći iz naših napuklih duša i kockastih glava. U daljnjem tekstu obraćamo vam se bez uvažavanja, jer  smo uza sve ovo još i prilično nepristojne.

Odlaskom neprijatelja grad je mučno opustio. Javile su se muhe, koje bi sada jele nepojedeni zalogaje po rovovima. U te muhe spadaš i ti oštroumna vijećnice. Ti bi sada prekopavala po ratnim putovima, ti bi proučavala koliko košta nečija bol, gubitak ili doprinos. Ti koja nemaš nikoga u svojoj bližoj ni daljnjoj rodbini tko je u tom našem čudesnom velikom vremenu,   jednu jedinu noć, proživio s puškom  u ruci na prilazu našeg napadnutog grada, nekoga tko je jedan jedini sat, minutu, sekundu, bio izložen čeliku četnika i oficirčina JNA dok mu je grad umirao pred očima. Imaš li ikoga, u svojoj blizini tko je podijelio trenutak straha ili radosti pobjede nad jačim i moćnijim, imaš li ikoga tko je umro da bi Hrvatska i Zadar mogli živjeti, imaš li uopće ikoga tko je želio Hrvatsku?   

Ti se usuđuješ  govoriti o hrabrosti onih koji su svaki dan vidjeli barem jedne usnule hrvatske oči, čuli hropac poginulog dok je izdisao na rukama preživjelog.

Tebi se Hrvatska dogodila, i to buntom tih beveznjaka što išli u smrt da bi ti mogla danas trabunjati u gradskom vijeću o pravednosti, istini i laži.

O tome ti ne možeš govoriti, o tome mogu govoriti samo oni koji nosili su križ ovog naroda, oni koji su otkupili sve grijehe tvojih partizanskih i antifašističkih predaka, sve one greške ZAVNOH-e  I AVNOJ- e, oni mogu govoriti argumentirano što znači biti pravi hrvatski čovjek, čovjek do kraja. A ne ti lažljiva skrabantica, intelektualna glumica koja nema niti jednu ranu iz tog vremena.

Znaš li tko su oni bili, radničko, težačka dica,  bilo je i lijevih i desnih, vjernika i nevjernika,  ali  nema niti jednoga iz loze jugoslavenske koja je drmala po ondašnjim institucijama i šefovskim mjestima, nema niti jednoga iz komiteta, partije i ostalih crvenih brabonjaka. Dok su oni pravi, pomireni, odlazili u rovove, tvoji su odlazili u nadzorne odbore i institucije Hrvatske države, uspinjali se u svojim politikama jada i čemera, antihrvatskog  svjetonazora do neslućenih pozicija, i danas nažalost žive nepodnošljivo lako od naših rana na križu, kako ironično.

O čemu govoriš, o mukama koje si preživjela u podrumu sa svojim slatkim djetetom u naručju, pa mi te pitamo kako si pristala da te ti lažni brane, kako si pristala da oni brane tvoje dijete. O boli govoriš, pa pitamo te, je li majku našeg gradonačelnika boljelo, je li ona što proživljavala dok je čekala svog sina kojeg je krvavo svojim težačkim rukama školovala, da se vrati s bojišnice.

Ti si intelektualka, profesorica, pa zašto se nisi priključila i pomogla kao što je to učinila jedina Hrvatska inteligencija koja je stala uz svoj narod, naši liječnici, istinski heroji našeg rata.

Kako se nadimaš svojom teorijom zamjene teza, pa se usuđuješ zvati na red i subranitelje našeg gradonačelnika, koji su ti uputili jedno uljuđeno i pristojno pismo, u kojem su ti pokazali da se svog napadnutog čovjeka uvijek mora i treba braniti, jer za to postoje uvjerenja i vrijednosti koje su zajedno usvojili u ratu. Lažeš kako su te napali i obrušili se na tebe, pa tko si ti, ti možeš reći sve, ti možeš prozivati svakoga, ali tebi se kao uvaženoj vijećnici ne smije ništa reći ni odgovoriti. Ma krasno, upravo onako partizansko, antifašistička demokracija.

Ti nisi dostojna niti izgovoriti ime TERMIT-a, jer među njima je bilo golobradih dječaka koji nisu  bili ni punoljetni, a otišli su braniti tvoje slatko dijete, braniti od onih sa kojima si ti rasla i živjela. Oni su preživjeli pa imaju svako moralno i ljudsko pravo braniti svoga branitelja, i mi ćemo to uvijek činiti sviđalo se to tebi ili ne. Nitko nas neće ušutkati, jer branitelj i Hrvatska su iznad svih nas.

Ti bi htjela da se ljudi srame statusa branitelja i statusa HRVI-a. Pa vidiš, mi se baš s time ponosimo, a da nam je samo znati što bi netko tvoj dao, da je samo jedan dan nazuo  pješadinke srbijanke pa s njima gazio po zemlji Hrvatskoj.

Ti si jedna obična muha, muha koja baca upljuvke, ali ima i gorih od tebe, a to su oni koji sjede s desna, oni koji su ostali u tom trenutku sjediti i šutjeti. Oni su gori, jer se ne mogu uspraviti na dvije noge i podići svoj glas, barem zbog onih kreposti u grobovima, pred koje će jednom morati doći tamo gore, doći i priznati da su bili slabi i jadni. Oni su nama gori od tebe, jer danas u Hrvatskoj uopće nije važno tko te napada, važno je  tko te brani.

Gori od onih koji su nas napadali, samo su oni koji nas nisu branili, kako onda tako i sada, drugo vrijeme ali ista sudbina.

Kako si ti velika antifašistica, pa kako te nikad nismo vidjeli stajati ispred križa, tamo na groblju zadarskom, preko četiristo života na njemu je zapisano, za grad, u čijem si ti vijeću. Zašto nikad nisi došla ispred tih divova i nabrojila imena, da samo znaš kako se umoriš nabrajajući preko četiristo imena, imena ljudi ili bolje reći nadljudi što život su dali za slobodu, i za tvoju slobodu i slobodu tvog djeteta. Ljudi su izginuli, u želji i patnji da stvore zemlju naših snova, a ti to još ne znaš, jer nikad nisi došla pred križ onako ljudski, partizanski, antifašistički.

Nedavno je bila je prilika da se pridružiš i povorci kroz naš grad, kada su naši sugrađani, muslimani odavali počast žrtvama Srebrenice, nisi došla, nisi mogla odvojiti niti sat svog velevažnog života da se pokloniš žrtvi nedužno ubijenih.

Usuđuješ se govoriti o našim ranama, o našem križu, sram te bilo, razočarala si čak i svoje birače i to ne samo kao žena, nego kao socijaldemokratkinja, antifašistička sljedbenica i drugarica.

Zadar je izabrao svog gradonačelnika, on je otac četvero djece, suprug hrvatske braniteljice,   hrvatski branitelj, dragovoljac, veteran, ratni vojni invalid, liječnik, humanist, humanitarno djeluje od 2005. godine u Zadarskoj podružnici Lige protiv raka, a za predsjednika Lige izabran je 2013. godine, vjernik, katolik, intelektualac, potomak loze najstarijih zadrana, ugledni zadranin, ima 23 godine radnog iskustva u struci.   

On je već sada ispunio mjeru postojanja, Bog ga je poslao na ovu zemlju kao Hrvata, i on je  sve uvjete svevišnjeg ispunio, i uopće nije važno kakav će biti gradonačelnik, a ponajmanje je važno hoće li se to tebi i tvojim partijašima sviđati.

On je za nas zadrane, Branko Dukić, dečko iz susjedstva, stanarac, pravi, veliki, pošten i jednostavno najbolji izbor za Zadar. Sve što u životu ima sam je stvorio uz pomoć svojih poštenih roditelja, a ono što je najvrjednije u njegovom poslanju, neprocjenjivo je blago od tisuću novih života koje je primio na svoje ruke u zadarskom rodilištu.

I za kraj jedna preporuka, bavi se nečim konstruktivnim, stvaralačkim, boljim, pridonesi svom gradu barem u miru, kada nisi bila spremna to napraviti u vremenu kada je to starom tvrdoglavcu bilo najpotrebnije, sve poslije toga je povijest.

Ako bude trebalo, predočiti ćemo ti popis članica naše udruge sa svim podacima, ime prezime MBO, OIB, adresa stanovanja, imovinske kartice, status braniteljice, dokaz ranjenih, poginulih i umrlih članove naših obitelji i naravno i uvid u sve privilegije od kojih živimo jer smo bile u Domovinskom ratu. Mi smo svakog utorka u našoj udruzi, dođi i napravi reviziju. Kao što reče veliki ratni heroj i tvoj partijski drug nesme ništa da bude lažno. Dođi razveseliti ćeš nas, čekamo te.

Za kraj, jedna besplatna intelektualna usluga, imaš jedno ime na križu, čovjek je mobiliziran u ponedjeljak, u 8 sati ujutro, istog ponedjeljka u 11:35 poginuo je, što misliš što mu piše u ratnom putu, pa valjda da je bio Hrvatski vojnik 4 sata, a obitelj ima sve privilegije, mirovinu i uspomenu na svog sina, njegovo ime piše na središnjem križu u zadarskom gradskom groblju.

Svojim bistrim okom i britkim jezikom  moraš ciljati u sridu, da ne pogodiš u ništa.

Što se naš tiče, jadnija si, nego što si bila!

Članice Udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“

 

Reci što misliš!