Kultura

"Slikarska obzorja" umjetnika s dvije domovine Petra Pedra Marune u Gradskoj loži

Otvorenje izložbe "Slikarska obzorja" umjetnika s dvije domovine, slikara Petra Pedra Marune, odvija se u organizaciji Narodnog muzeja Zadar, ravnateljice Renate Peroš, te pod pokroviteljstvom ministrice kulture Republike Hrvatske dr. sc. Nine Obuljen Koržinek.

Otvorenje izložbe je u utorak, 13. lipnja 2017. godine u 19 sati u izložbenom paviljonu Gradska loža, Zadar.

Izložba se može razgledati od 13. lipnja do 7. srpnja 2017. godine.

Marija Valčić (iz kataloga izložbe):

Petar Pedro Maruna

ŠIRENJE I SAŽIMANJE OPSTANKA- Pedeset godina odsustva

Što nas zbunjuje kod slikara Marune? Pedeset godina odsustva?

Nepravda prema svim onima koji su stvarali izvan domovine, a mi o tome nismo ništa znali jer hrvatska ni intelektualna a ni politička scena nije znala artikulirati primjere slobodnih intelektualaca, umjetnika. Maruna je i kao slikar i kao intelektualac posve neprepoznatljiv, izvan okvira, jer nije bilo tradicije na koju bi se mogao osloniti. Poput svoje braće, Borisa i Šime, koji ne prihvaćaju življenje u totalitarističkom sustavu nekadašnje države, odabire odlazak iz Jugoslavije. Cjelina razumijevanja dolazi tek s ovom izložbom. Marunina razgranata djelatnost na nekoliko medija: crtež, grafiku i slikarstvo, bila je u međuvremenu predmetom brojnih interpretacija i u Argentini i u Španjolskoj te po čitavoj Europi. Na svakom papiru, u svakom kadru, Maruna nastoji ostati na danim i zadanim elementima, odnosno, što manje intervenirati onim sastavnicama što će narušiti pripadnost i skladnost. Kako autorova dob zahtijeva potpun retrospektivni osvrt, a izložbom se nudi tek evidentiranje i usustavljenje novijeg razdoblja, ovim katalogom želimo protumačiti njegove i slikarske i grafičke i crtačke stečevine, a jednom drugom prilikom moramo obećati i sebi i drugima retrospektivnu izložbu umjetnika.

Marunin razvoj i njegovo razdavanje na niz tehnika i disciplina proizlazi iz njegove opsjednutosti prostorom.

Maruna svojim poimanjem definitivno razbija shvaćanje prostora u akademskom smislu, onako kako ga je shvaćala renesansa i barok. Ali ima nešto što je zajedničko Maruni i Paulu Kleeu. Paul Klee shvaća svemir kao nešto živo i stvarno; “Čovjek je dio prirode, dio planinskog masiva”, govorio je Maruna. “U početku je djelo”, kaže Paul Klee, “ali je iznad njega ideja”. Ono svoje religijsko nalazi Maruna u dubokom doživljaju prirode, te iz njega stvara vlastitu kozmogoniju. Od djetinjstva promatra prirodu; svaka ptica, zmija, stablo, za njega je čudo. Svaka točka, svaka crta stvara nove i nove tajnovite pojave koje rastavlja i ponovo sastavlja te tako suprotstavljene čine tijelo slike. Slikar Maruna mogao se nositi s takvim zahtjevima jer ima sveobuhvatna znanja, prodornu moć opažanja i unutrašnjeg vođenja te su stoga i značenja njegovih djela vrlo složena i hermetička. Presudni je utjecaj na Marunu izvršio i posjet Parizu i tada otvorenom Centru Georges Pompidou (Centar je otvoren 31. siječnja 1977.), gdje je vidio djela Jacksona Polloca i Kazimira Maljeviča. može osjetiti i rastumačiti.

Slobodno se može reći da se radi o komunikacijskoj strani oblikovanja. Vještinom da se pojmovi za materijalne predmete izraze u obliku likovnih znakova, slikar Maruna nam poručuje: pisati znači tvoriti sliku.

U svakome od nas, likovno osviještenih promatrača, slovni likovi odmah bude misaone asocijacije. Za Marunu kaligrafski oblici znakovi su nekog zbivanja koje se već dogodilo, a kao slika u sadašnjosti, ostaje prisutno. I najsitnija izmjena je značajna.

Zato i kažemo da “pisanje” nije samo priopćenje neke misli nego je u isti mah i umjetnički postupak.

Maruna je u crtežima napustio modeliranje iluzije prostora kako bi se približio ritmovima nježno intoniranih dekorativnih ploha apstrakcije. Čiste, obojane površine kojima crni potezi daju strukturu rasporeda i kompozicijske oblike, vrijedilo je naslijediti od Paula Gauguina (Eugene Henri Paul Gauguin, Pariz, Možda smo najbliže odgonetci slikareva postupka ako pomislimo na neizostavnu dvostrukost: slikar izričito kaže da se u slici kompozicija mijenja zajedno s površinom kojom pokriva platno, a sam izraz tijesno je povezan s rasporedom, proporcijama figura ili samo jedne figure, s prazninama između njih.

Ukratko, sve ovisi o ideji što je umjetnik ima o slici. A od svega, što je zapravo najzačudnije, ne zanima ga mrtva priroda ni krajolik, nego napose figura kojom pokušava izraziti religijski osjećaj života. Zapravo, slikar stvara i pritom govori o višoj koncepciji slikarstva koja mu omogućuje da izrazi unutrašnje vizije.

 


Reci što misliš!