Je li priča o Djedu Božićnjaku laž ili magija? Do kada bismo im trebali lagati, bismo li ih uopće trebali učiti da djedica ne postoji, i što ta nevina laž u konačnici može učiniti djeci

Naravno, kao i za svaku temu - i za ovu postoji nekoliko potpuno oprečnih mišljenja i dok smo već pisali o pozitivnim učincima te magične laži, sada nam pokušavaju podastrijeti dokaze da će nam priča o djedici uništiti međusobno povjerenje i djecu naučiti krivu lekciju.

Oni koji kažu da će priča o ovom izmišljenom liku pozitivno djelovati na dječju maštu te da će jednom kada saznaju pravu istinu dijete biti spremnije "odrasti" još više, podastrijet će gomilu dokaza da je ta teza jedina prava, no onda se nađu "stručnjaci" koji razmišljaju totalno drugačije. 

Dvoje stručnjaka nedavno je na tu temu raspravljalo na portalu SheKnows., a to su profesor psihologije Christopher Boyle i profesorica društvenih znanosti dr. Kathy McKay koji oboje kažu da ovakav tip laži može uništiti povjerenje i da sama laž o čarobnom djedici nije dobra ni s moralnog aspekta. 

"Ako su roditelji u stanju godinama djeci lagati o postojanju Djeda Mraza tko zna što su sve u stanju još slagati svojoj djeci. A baš bi oni trebali biti moralni stupovi i oni koji će djeci od malena usađivati potrebu za istinom i iskrenošću. I da nas još malo ubije u pojam, nas lažljive i nemoralne osobe, kažu da je sustavno laganje. čak i izbjegavanje trenutaka da im ipak otkrijemo malo istine zapravo stvar naše nespremnosti da se odreknemo djeteta u nama - iako smo sada već očito odrasle osobe", kazala je to australska profesorica McKay koja je zajedno sa spomenutim sugovornikom čak povukla i paralelu između "zločestih roditelja" koji lažu i zločeste djeca koja će proizići iz takvog odgoja. 

Možda oni imaju neke dokaze, no realno - kako je moguće dokazati da su djeca koja vjeruju u Djeda Božićnjaka baš zbog toga - zločesta. 

"Problem je", nastavio je svoju tezu i britanski psiholog Boyle, da će djeca kad tad shvatiti da je cijela ta priča jedan veliki izmišljeni mit i kada budu procesuirali tu informaciju u svojoj glavi neminovno će im se nametnuti pitanje što su to roditelji još sve slagali i koliko istine uopće ima u cijelom njihovom mladom životu."

Eh sada - tu se nameće gomila pitanja o kojima će vjerojatno razmišljati samo oni koji dvoje. Jer ako ćemo izbaciti priču o Djedu Mrazu, ako ćemo ga učiniti samo nužnim mitom, što je onda s uskrsnim zekom, zubić vilom, ma čak i baba-rogom - jer sve su to likovi uz koje ne odrastaju samo naša djeca. "Na njima" su odrastale naše bake, naše prabake, pa realno nikada nije bilo slučajeva da su se djeca radi tih laži "iskvarila", da su prestala vjerovati roditeljima samo što su im govorili da su pokloni stigli od Djedice koji se provukao kroz dimnjak, ili da je neko dijete u kasnijim godina tužilo svoje roditelje za namjernu laž. 

I zato se nameće pitanje - do kud znanost može ići u svojim tvrdnjama koji se zapravo uvelike kose s običajima - jer realno, je li ijedno dijete pokazalo da je prestalo vjerovati svojim roditeljima zbog ovakve laži. Naravno da ne jer za većinu djece, i nas kada smo bili manji, spoznaja je stigla već kada smo bili dovoljno veliki da razumijemo, i još ako smo u obitelji imali jedno manje dijete, tada se u ovu "obiteljsku laž" najčešće uplelo i dijete koje je spoznalo, ali je u maniri roditelja nastavilo lagati mlađoj braći i sestrama. I tako ne samo da su roditelji lagali, tako mnogi roditelji djecu čak i potiču da nastave lagati - iz najbolje namjere - da i to još uvijek malo dijete ima dovoljno vremena uživati u magiji. 

Jer kada djeca spoznaju da je sve to bila laž - već su prilično svjesna da nije svaka laž - ogromna laž - da postoje dobre laži, loše laži, bijele laži, kobne laži, i tada će moći shvatiti da je laganje o djedici samo pokušaj da blagdani budu čarobniji. Da magija traje i da potiče dječju maštu.