Ostalo / Intervjui

Razgovor s liječnicom i psihoterapeutkinjom

Polona Bencun Gumzej: Kako razvod braka utječe na dijete?

Polona Bencun Gumzej: Kako razvod braka utječe na dijete?

Tema razvoda braka i samohranog roditeljstva sve je češča. Mišljenja su različita, naravno svatko ima pravo na svoje. To nije „laka" tema, nije samo kognitivna, nije samo emocionalna, nije ni samo osobna, u pitanju je više članova obitelji, no najvažnije, u pitanju su- naša djeca

Netko misli da je „žrtva" jer su mu se roditelji rastali dok je bio dijete, netko smatra da su se njegovi trebali rastati, a nisu. Netko ne pokuša ništa prije razvoda, netko vječno „šuti i  trpi". Svoj stručni osvrt na navedenu temu dobili smo od zadarske specijalistice školske medicine i psihoterapeutkinje dr. Polone Bencun Gumzej. 

Evo što ona kaže: 

„ Velike životne odluke (od izbora zanimanja do izbora životnog partnera) najčešće donosimo u periodu života kad još nismo u potpunosti svjesni sebe, često nošeni biološkim i društvenim imperativima imanja potomstva.

Svi u brak i roditeljstvo ulazimo puni ideala, nada i vjere.

Nitko u brak ne ulazi s idejom rastave, ipak ona je sve češća pojava u našem društvu. Svaki peti brak u Hrvatskoj završava rastavom.

Najveća briga roditelja koji se odlučuju na rastavu braka je kako zaštiti dijete?

Taj događaj uvijek značajno remeti djetetov ustaljeni ritam. Ponekad roditelji u strahu za dijete ostaju u zajednici koja je odavno emotivno mrtva ili još gore ispunjena nepoštovanjem, ljutnjom i zamjeranjima, što je za djecu puno štetnije od razvoda. Za zdrav razvoj je najvažnije opušteno i ugodno ozračje u kojem se dijete nalazi. Takvo ozračje mogu formirati samo odrasli koji su na čisto sami sa sobom, svojim emocijama, snose odgovornost za svoje odluke i nose s posljedicama istih.

Djeca trebaju dvoje roditelja koji ih vole i skrbe se za njih! Odnos između roditelja utječe na dijete samo ukoliko nije zasnovan na poštovanju i uzajamnoj suradnji. Nije bitno koliko se roditelji vole! Puno je bitnije koliko se poštuju i uvažavaju!Djetetu ne šteti razvod roditelja nego sukob (otvoreni ili prikriveni) među roditeljima. 

Kako razvod utječe na dijete? 

Za razliku od odraslih, djeca nemaju emotivnu i kognitivnu zrelost, te najčešće (posebno djeca do puberteta) ne shvaćaju što se događa. Pritom ne znaju reći što misle i što osjećaju, te svoje stanje pokazuju promjenom ponašanja. Ponekad je to motorni nemir, frustracija na „nebitne" stvari, agresivnost, destrukcija, nesanica, strahovi, razne tjelesne tegobe (somatizacije), međutim neka djeca jako dobro surađuju sa potrebama roditelja te postaju izuzetno dobra, poslušna i trude se ne biti problem roditeljima koji i bez njega imaju previše svojih problema.

Takva djeca kasnije kad se situacija „stabilizira" pokažu koliko je to bilo teško za njih. Treba imati na umu da djeca često krivnju za razlaz roditelja preuzimaju na sebe. „oni se razvode jer ja nisam bio dobar" . Mogu osjećati strah od napuštanja (često realan, jer „gube" jednog od roditelja), zabrinutost za budućnost, tugu, ljutnju, potištenost, osamljenost, odbačenost. Mlađa djeca znaju situaciju s lakoćom prihvatiti, a onda mjesecima i godina poslije pitaju: Zašto? A di je tata (ili mama)?

Koliko će ovaj događaj utjecati na djetetov psihički razvoj ovisi o dvije stvari: 

1.    U najvećoj mjeri o zrelosti i „odraslosti" njegovih roditelja. Postoje parovi koji zrelo zaključe da nisu jedno za drugo i odluče krenuti svatko svojim putom. Time ne prestaju biti roditelji zajedničkoj djeci. Na žalost, češće u procesu rastave braka postoje međusobna okrivljavanja, nesuglasice oko imovine ili borba zaskrb nad djetetom iliza njegovu naklonost. 

Tijekom razdvajanja i neposredno nakon njega roditelji su skloni vlastite osjećaje prenositi na djecu čeganisu svjesni. Emocionalna napetost koja neminovno prati razvod u znatnoj je mjeri povezana s neosjetljivošću (djeca se jednostavno previde) na potrebe djece, dok istovremeno djeca namjerno počinju pred roditeljima skrivati svoju bol. Najčešće pogreške koje roditelj koji ostaje u zajednici s djetetom (samostalno skrbništvo) nesvjesno radi su slijedeće: 

- Govore loše o drugom roditelju što je vrlo bolno za dijete jer ih ono oboje voli
- Onemogućavaju druženje djeteta s drugim roditeljem
- Pokušavaju obnoviti kontakt s bivšim supružnikom koristeći dijete kao izgovor
- Pretvaraju dijete u saveznika (partnera), dijele s njim brige i probleme, što je teret i odgovornost za koju dijete nema kapacitete iako se spremno nudi pomoći roditelju
- Ispituje dijete (ne iz puke znatiželje) o vremenu koje provodi s drugim roditeljem i daje mišljenje o kvaliteti njegove skrbi i njihovog odnosa
- Forsira odnos s drugim roditeljem i kad je evidentno da ga on/ona ne želi. Energiju troši na progonjenje drugog roditelja umjesto na kvalitetu vlastitog odnosa sa djetetom. Na taj način dijete gubi oba roditelja.  

Roditelj koji napušta zajednicu na puno načina gubi prilike za izgradnju kvalitetnog odnosa sa djetetom. Razina do koje djeca mogu zadržati značajan i kvalitetan odnos sa svakim od roditelja, igra najvažniju ulogu u određivanju ishoda nošenja djece s negativnim posljedicama razvoda. Prilikom separacija od voljenih osoba javlja se jedna od najvećih boli s kojom se osoba (i dijete i roditelj) može suočiti.

Broj očeva, ali i majki koji se dobrovoljno isključuju iz života svoje djece je ozbiljan problem za živote njihove djece. Međutim, nepotrebno udaljavanje ili sprečavanje kontakata između djeteta i roditelja s kojime dijete ne živi, a čiji roditelj želi i nastoji biti dijelom njegovog života, znači sprečavanje prirodnih odnosa naklonosti i bliskosti i samom time je nedopustivo.Kod djece čija su oba roditelja i dalje angažirana i prisutna te ne vode osobne bitke preko mališana faza prilagodbe bit će kraća, a dijete će bez obzira na prvotni šok i nevjericu brže prihvatiti novu situaciju

2.    Dob djeteta i njegovo dosadašnje iskustvo 

Treba uzeti u obzir činjenicu da govoreći o djeci ne govorimo o homogenoj skupini već o različitim razvojnim periodima u kojima se pojedino dijete nalazi. Djeca se osim po razvojnoj dobi razlikuju i po osobnim iskustvima. Pored toga različita su i po mogućnostima suočavanja sa stresnim situacijama kao i podršci okoline koju u tom času imaju. 

-       Razvod u najvećoj mjeri pogađa djecu mlađu od pet godina, koji lako postaju potištena, zbunjena u pogledu odnosa u obitelji, skloni su sebe okriviti za razvod, pokazuju regresiju u ponašanju, preokupirani su time da ponovo spoje roditelje, izražavaju čežnju za odsutnim roditeljem. Ta je dobna skupina djece s najvećim rizikom za gubitak kontakta s roditeljem s kojime ne živi.

-       Djeca rane školske dobi pokazuju tugu i osjećaj gubitka, želju za pomirenjem roditelja.

-       Djeca u kasnoj školskoj dobi pokazuju osjećaje srama i nelagode, skloni su prekidanju novih socijalnih odnosa, puni su proturječnih osjećaja žalosti i intenzivne ljutnje, često skrivaju svoje osjećaje kako bi se pred drugima prikazali hrabrijima nego što jesu i mogu biti. 

U kontekstu razvoda braka uvijek se treba voditi načelom najboljeg interesa djeteta (konvencija o pravima djeteta). To načelo govori da pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete najvažnija mora biti dobrobit djeteta. Ovo načelo ima prednost pred ostalim interesima. U praksi nažalost često i nije baš tako jednostavno ostvarivo. Nadalje ponekad su želje djeteta u suprotnosti s njegovom dobrobiti.

Vrlo je važno s pozicije odraslih i roditelja razumjeti da dijete ima pravo na svoje želje, ali da je zadatak roditelja nije ostvarivati djetetove ŽELJE već prvenstveno se pobrinuti za djetetove POTREBE!

Koje su osnovne potrebe djece? 

- Sigurnost
- stabilna i predvidiva okolina
- Osjećaj da je voljeno i željeno
- Osjećaj pripadanja
- slobodan i nesmetan prostor i vrijeme za igru i stjecanje iskustva u druženju s vršnjacima.  

U praksi nerijetko vidimo roditelje koji nisu u mogućnosti prepoznati djetetovu potrebu za drugim roditeljem i to ne samo u fizičkom smislu. U takvim slučajevima roditelj preplavljen svojim emocionalnim poteškoćama često daje poruku djetetu (koje niti sam nije svjestan) da je drugi roditelj nepodoban, neprijatelj, da nije dobar za dijete i slično, pa dijete bude opterećeno da svojom potrebom za drugim roditeljem ne povrijedi onog roditelja s kojim živi. Djeca žele biti dobra roditeljima, žele da roditelji budu ponosni na njih te ih ne žele povrijediti tako da će, ukoliko takvo stanje potraje, odustajati od svojih emocionalnih potreba te se prikloniti roditeljevim.

Kada su potrebe djece zadovoljene, povećava se vjerojatnost uspješnog savladavanja razvojnih zadataka te djetetova sposobnost rasta i razvoja.

Najbolji interes djeteta u procesu razvoda je:

- pozitivan stav prema kontinuitetu roditeljskog odnosa s drugim roditeljem
- poticanje odnosa djeteta s drugim roditeljem i njegovog sudjelovanja u svakodnevnom životu djeteta
- Neopterećivanje djeteta partnerskim svađama i narušenim odnosom
- Dostupnost i podrška oba roditelja
- Sloboda iznošenja mišljenja i pokazivanja osjećaja
- Suradnja roditelja po pitanju zajedničkih odluka o djetetu  

Podijeljeno skrbništvo - dobra ideja koja nažalost rijetko zaživi

Više od 40 % djece rođene u Americi ne živi s jednim od roditelja.

Kontinuitet prisutnosti oba roditelja, što se modelom podijeljenog skrbništva predviđa je idealan za dijete. Na žalost ova mogućnost se rijetko uspije primijeniti i zaživjeti jer zahtijeva dvoje odraslih koji imaju jednaka prava, sposobni su i žele preuzeti odgovornost u skrbi za zajedničku djecu. Dijete je povjereno na zajednički život, čuvanje i skrb oba roditelja koji zajedno skrbe o djetetu te donose za dijete važne odluke.

U nastajanju je nova etika koja prepoznaje činjenicu da su potrebe i interesi djece odvojeni od prava njihovih roditelja. Istraživanja jasno pokazuju da je za djecu u situaciji razvoda najbolje ako se zadrže rutinske roditeljske aktivnosti, što oboje roditelja stavlja izvan ograničavanja posjećivanja i druženja, pod uvjetom da je dijete pri tome zaštićeno od destruktivnog roditeljskog sukoba.

Pokazalo se kako se sukobi među roditeljima smanjuju u slučaju podijeljene roditeljske skrbi, jer niti jednome roditelju ne prijeti gubitak važnog odnosa s djetetom. Djeca koja odrastaju u tim uvjetima pokazuju bolje rezultate prilagodbe na svakodnevni život, nego u slučajevima samostalnog skrbništva, te pokazuju manje emocionalnih teškoća i poremećaja u ponašanju (Basserman 2002).

Međuroditeljski se sukob u slučajevima podijeljenog skrbništva s vremenom smanjuje, a u samostalnom povećava. Podijeljenim se skrbništvom povećava razina suradnje među roditeljima. Cilj je odvratiti roditelje od destruktivne sudske bitke oko skrbništva nad djecom, motivirati ih na sudjelovanje u terapijskoj obiteljskoj medijaciji usmjerenoj na razvoj zajedničkih i suradničkih planova u odgoju djece.

Prednosti podijeljenog skrbništva:

  • djeca imaju oba roditelja, što im je neophodno za pravilan razvoj, posebno nakon razvoda
  • vremenom se smanjuje netrpeljivost u odnosima među roditeljima
  • izbjegava se sukob odanosti jednom od roditelja kod djeteta
  • dijete se uči ravnopravnosti uloga oba spola
  • oba roditelja u većoj mjeri potpomažu financijski razvoj djeteta
  • majke dobivaju bolju priliku za profesionalni razvoj

Ovaj model je u Hrvatskom zakonu predviđen, pitanje koliko je u provedbi financijski i organizacijski podržan, obzirom da zahtijeva puno stručnog osoblja koje provodi podršku, edukaciju i medijaciju (posredovanje u eventualnim sukobima). „ 

Hvala Poloni na detaljnom objašnjavanju. Vjerujem da će ovaj članak biti koristan i uvijek čitljiv. I mi u Zadru imamo stručnjake s kojima se možemo savjetovati. Završit ću citatom poznatog dr. Ranka Rajovića: „Inteligencija nije nasljedna, nasljeđuje se samo potencijal kojeg treba aktivirati, a u tom je smislu najvažnija rana stimulacija u prvim godinama života djeteta, dok najveći utjecaj na njega imaju upravo roditelji.

„ Ima i onaj Tolstojev  da „su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna je nesretna na svoj način." No, što je to obitelj, jel to nužno mora biti određeni broj članova koji sjede za stolom i imaju obiteljski ručak. Ponekad je djetetu puno bolje sjediti s jednim roditeljem, ništa nije crno-bijelo i ovisi o situaciji.


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.