Simpatična glumica Ana Vilenica gostovala je sinoć u HNK Zadar zajedno s ansamblom Teatra Gavran u njihovoj najnovijoj predstavi "Parovi" koja je imala premijeru 27. studenog ove godine

Ova kazališna, filmska i televizijska glumica poznata je široj publici po ulogama u sapunicama Ponos Ratkajevih, Kud puklo da puklo i aktualnoj sapunici Prava žena gdje ima ulogu Patricije.

Prošle se godine ova glumica kandidirala za intendanticu HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci te otkrila kako ne namjerava odustati od sljedećih kandidatura.

Ovo je Vaša druga suradnja s Teatrom Gavran poslije predstave "Sladoled"

-Suradnju smo započeli prije tri godine na predstavi "Sladoled" i gostovali smo u Zadru. Predstavu smo odigrali preko sto puta i zbilja je užitak kada je glumac u mogućnosti toliko puta biti pred publikom. Rad u Teatru mi odgovara, došao je u pravom trenutku, baš kad sam se zaželjela glumačke igre i transformacija, a to pronalazim u tekstovima koje Miro Gavran piše.

Snimanje Prave žene je završeno?

-Sredinom studenog smo završili sa snimanjem, snimali smo sedam mjeseci. To je vremenski najranije da sam započela snimati neki projekt. Direktno sam najviše radila s kolegom Amarom Bukvićem i drago mi je da sam imala dosta scena na lokacijama, a ne u studiu i jedva čekam susresti se s kolegama na ovakvim ili sličnim projektima.

Razlikuje li se ovaj projekt po nečemu od ostalih sličnih projekata koje ste radili?

-Sadržaj je obećavao neke druge teme osim ljubavnih i bilo mi je zanimljivo što je bilo mnogo nas žena na setu. Drago mi je da sam upoznala neke ljude koje sam gledala u predstavama i usput otkrila kako se radi o vrlo zanimljivim osobama.

Od koga ste naslijedili glumački talent?

-Zapravo ne znam, ali često se zafrkavam da je moja pokojna baka, rodom iz Imotskog, bila prava životna glumica. Gluma me pratila cijeli život, od malena, jednostavno znaš da to želiš raditi, ne znam drugačije opisati. Diplomirala sam na sarajevskoj Akademiji, na zagrebačkoj se nisam uspjela isprve upisati. Nisam tip koji kuca dva puta na ista vrata pa sam odlučila probati na drugome mjestu. U Sarajevu sam živjela šest godina te potom u Londonu četiri godine gdje sam upisala magisterij.

Prošle ste se godine kandidirali za intendanticu HNK u Rijeci, hoćete li pokušati ponovno?

-Jednom se vidim u toj poziciji iako izbor ne ovisi o meni, nego političkoj podobnosti za određenu strukturu koja trenutačno vlada. To kazalište osjećam kao svoje, dugo sam s njime surađivala, a i prve sam predstave s osam godina tamo pogledala. Ja sam, s jedne strane, glumica i također se bavim nezavisnim produkcijama, uvijek imam želju nešto raditi i popravljati nabolje. Mislim da bih mogla voditi HNK; prvenstveno bih inzistirala da se stvori ugodna radna atmosfera, osjećaj međusobnog poštovanja i zajedništva jer mislim da toga sada nedostaje. Voljela bih unijeti više tradicionalnih playeva i neke manje poznate tekstove tako da ih približim nacionalnim kazališnim kućama. Rijeka nema gradsko kazalište nego nacionalnu kuću, a činjenica je da rad na velikim projektima iziskuje i određeni novac. Iskustvo egzistiranja na nezavisnoj sceni svakako se može primijeniti u HNK da kazalište ne bude imela na gradskoj kasi, nego da i samostalno zarađuje. U Engleskoj je art industrija, ne znam zašto se i kod nas to ne bi moglo napraviti jer nismo sigurni koliko će nas Ministarstvo podržavati. Postoje i suprotna mišljenja kako se tada postaje previše komercijalan, ali i takvi projekti mogu biti na velikoj umjetničkoj razini ako se radi profesionalno i posvećeno.