Ostalo / Intervjui

Razgovor s kroničarom Zadra

Abdulah Seferović: Fotografija je postala medij blizak pismenosti

Abdulah Seferović: Fotografija je postala medij blizak pismenosti

Zadar je grad fotografije, potvrđuje to i još jedno priznanje, koje je na Rovinj Photodays otišlo u ruke Abdulahu Seferoviću, zadarskom novinaru, fotografu, kroničaru, zaljubljeniku u umjetnost. Svečana dodjela nagrada održana je u hotelu Leone u Rovinju, a Seferoviću je dodjeljeno posebno priznanje za doprinos u fotografiji, uz Virgilia Giuricina.

Bio je to povod da popijemo kavu s jednom od zadarskih živućih legendi. Razgovarati sa Sefijem znači ponirati u jedno drugo vrijeme našeg grada, ali isto tako, secirati suvremenost.

Seferović nam kaže kako je bio zatečen kada su ga pozvali u Rovinj, tek nekoliko dana prije dodjele nagrada.

Vaši dojmovi iz Rovinja?

Bio bih lažno skroman ako bih rekao da mi ova nagrada ne godi, ovo je svojevrsna društvena verifikacija, potvrda da ono što radiš ima odjeka u javnosti. Smatram da je za priznanje presudno bilo djelo Photographia Iadertina, za koje sam 2009. godine dobio Nagradu grada Zadra. Značenje te knjige prelazi zadarske granice i dopunjuje sliku hrvatske fotografske prošlosti. Posebno mi imponira činjenica što je o priznanju odlučio Savjet Festivala u kojem sjede ravnatelji, kustosi i docenti uglednih umjetničkih muzeja, galerija i akamdemija iz Zagreba, Rovinja, ali i iz inozemstva. O nagradi odlučuje - struka! Također, broj nagrada nije inflatoran, samo jedna se nagrada dodjeljuje za životno djelo i dva su počasna priznanja. Dobiti nagradu u društvu takvih nacionalnih fotografskih veličina, kao što su Mladen Tudor i Virgilio Giuricin, već samo za sebe ima golemu vrijednost.

Kako se to čovjek zaljubi u fotografiju, što je kod vas bilo presudno?

To trebate pitati Josu Špralju (smijeh)! Joso Špralja bio je oficijelni kazališni fotograf. Zainteresiralo me dok sam gledao kako snima. U ono doba, čovjek nije mogao živjeti u Zadru i ne osjećati fotografiju.

Sjećate li se svoje prve opreme?

To je bila jedna škatula u kojoj bi prije ulovio miša, nego fotografiju. Bila je iz Rusije, prava ''trapula''. Snimanje me je ulovilo u poslu kojim sam se počeo baviti, naime, prešao sam u Slobodnu Dalmaciju i za izvještavanje bilo je potrebno imati fotografiju. Tako je sve započelo. Filmove smo razvijali kod foto Vjeke, gdje drugdje.

Koliko se s vremenom promijenio Vaš pristup fotografiji?

Promijenio se za 180 stupnjeva - prije sam snimao dokumentarne fotografije, a danas ih gledam. U Zadru smo bili spremni za sve promjene, zahvaljujući braći Brkan. Radio sam u vrijeme kada se fotografija smatrala neporecivom istinom, no braća Brkan već su tada pokazivali da je fotografija laž. Oni su pokazivali jedno, a fotografija vas je upućivala na nešto drugo. U posljednjih 50 godina došlo je do velikih promjena, Zadar je bio spreman na to. Danas se fotografija više ne tretira kao dokaz, već kao medij baš kao što su i ostali mediji.

Možemo li svaku fotografiju promatrati kao dokumentarnu ako je tretiramo kao odraz vremena u kojem nastaje?

Svaka fotografija nosi elemente autorskog mišljenja. Određivanje kadrova, rakursa, sve je to s vremenom dobilo na svom značaju.

Je li Zadar doista ''grad fotografije''?

Na rovinjskom Photodays zorno sam osjetio koliko se ime Zadra respektira u svijetu fotografije. Bilo mi je dovoljno u bilo kojem društvu reći da dolazim iz Zadra i odmah biti srdačno prihvaćen. Razgovor je uvijek počinjao spominjanjem braće Brkan i njihova djela. Indikativno je kako je i moj prvi ozbiljniji novinski napis o fotografiji, objavljen u Nedjeljnoj Dalmaciji prije punih 40 godina, bio razgovor s Antom Brkanom. Bez Tomasa Burata, braće Brkan, Jose Špralje i drugih, ja zacijelo ne bih bio među slavodobitnicima. No, nisam samo ja u Rovinju pronio ime Zadra. Na izložbi suvremene hrvatske modne fotografije pod nazivom "Prodaja snova" uvršeten su Mare Milin i Sanja Bistričić.

Osjećate li nedostatak manifestacije kao što je Rovinj photodays u Zadru?

U Rovinju me ponovo pogodilo potonuće zadarskoga trijenala "Čovjek i more". Bio sam ljubomoran - ne samo zbog toga što je Zadar ostao bez međunarodne fotografske priredbe, već i zbog propuštenih promjena koje su je mogle revitalizirati, a na kojima se sada temelji rovinjski trijenale. Rovinjani su, oslanjajući se na široku strukovnu pomoć Zagreba, Rijeke, Pule i inozemstva, uspjeli napraviti vrlo uspješan i atraktivan spoj poslovnog i zabavnog, ležernog i ozbiljnog, menadžerskog i kreativnog, sponzorstva i dotacije.

U Zadru imamo brojne fotografe, odnosno, ljude koji se fotografijom bave profesionalno, ali i amaterski. Mogu li se svi oni nazivati fotografima?

Mi smo svi pismeni, svi pišemo, možemo li se svi onda nazvati - piscima? Fotografija, kada se pojavila, bila je čudo. Više od umjetnosti. Onda se pomalo širila, usvajala, pa danas dolazimo do toga da svaki mobitel ima kameru. Svi postajemo snimatelji. U tom smislu, fotografija je postala medij koji je blizak pismenosti. Uzmimo, primjerice, jezik - možemo psovati, možemo se svađati,  možemo moliti... tako je i s fotografijom.

Proučavali ste razvoj Kazališta lutaka Zadar. Pratite li lutkare i danas? Jeste li gledali predstavu ''Drago Č. I tvornica čokolade''?

Drago Č. i tvornica čokolade predstava je suvremenih kodova i teško ju je držati u Zadru koji je naučio na jednostavnije predstave. Nove predstave nose tehničku zahtjevnost, ali to znači i ljudsku. Kreativno, naš je lutarski ansambl jedan od najpotentnijih u Hrvatskoj, i napokon je udomljen. Možemo očekivati najmanje ono što smo do sada imali, a uvjeren sam da hoće. Danas se organiziraju dani posvećeni Branku Stojakoviću. Bio je veliki čovjek, on nas i danas sve potiče. I danas mnoge stvari u lutkarstvu potječu iz njegove imaginacije. Nema sumnje, lutkarstvo je jedan od osnovnih identiteta zadarske umjetnosti.

Što mislite o brojnosti medija u Zadru? Kažu da je Zadar medijsko čudo(vište).

To je stvar medija, a ne Zadra, Zadar tu nije kriv, ni najmanje. Mislim da su mediji u previranju. Novine tvrde da nisu internet, ali budno ga prate. I obrnuto. Portali promatraju što i kako se objavljuje u novinama. Utrka je za čitateljem, za kupcem. Prije se smatralo da novine čitaju učeni ljudi, a danas svi znamo čitati i pisati, pa smo svi učeni i svi čitamo.

Primjetno je i da tiskani mediji podilaze tom ''sažimanju informacija'', sve je brzo, površno, instant.

To su promjene - brže se i intenzivnije živi, ljudi kažu da nemaju vremena za čitanje, u što sumnjam. Onaj kome je do čitanja stalo, naći će vremena.

Što čitate ovih dana?

Dugo vremena ne čitam beletristiku, uvijek nešto kopam, rješavam neke zaostatke, uvijek sam u strukovnoj literaturi. Ali ne mogu započeti dan bez novina, a tek onda pogledam što ima na portalima.

Dodavanje novih komentara je onemogućeno.