Ostalo / Intervjui

Šime Perović: Konzervacija antičkog stakla u Zadru uzdignuta je na jedan viši nivo

Šime Perović: Konzervacija antičkog stakla u Zadru uzdignuta je na jedan viši nivo

Proteklog tjedna, u organizaciji Muzeja antičkog stakla, u izložbenom prostoru Znanstvene knjižnice otvorena je reprezentativna izložba restauriranog antičkog stakla iz razdoblja od 1. do 4. stoljeća. Izložba, koja je izazvala veliko zanimanje arheološke struke i javnosti, bit će otvorena do 15. listopada i svojevrsna je uvertira otvorenju Muzeja antičkog stakla na proljeće 2009.

Autor izložbe, arheolog i konzervator Šime Perović, kazao nam je više o vrsti staklene građe koju je obrađivao, te o samim tehnikama restauracije staklenih predmeta iz antičkih vremena, kojih je veliki broj pronađen na zadarskom području.

eZadar: Koliko dugo se pripremala izložba 'Antičko staklo: Restauracija'?

Moglo bi se reći da je tehnička priprema same izložbe trajala oko dva mjeseca, no riječ je o samo manjem izboru od mnogobojnih komada antičkog stakla koje sam restauirao kroz posljednje dvije godine. Uži izbor vršio se na osnovu reprezentativnosti i prikaza različitih načina restauriranja stakla, a sveukupno je izloženo 22 originalna komada. Među njima je i jedna replika, a riječ je o izuzetnom primjerku cjelovite staklene ribe koja je iznimna rijetkost u arheološkim nalazima. Obje ribe - original i replika, izložene su jedna do druge. Original je nastao puhanjem stakla u dvodjelni kalup, dok je replika izrađena metodom lijevanja sintetičkog materijala u kalup.

eZadar:  Kao popratni sadržaj izložbe, izdan je i katalog u kojem se može naći i informacija kako se još u doba antike vršila restauracija stakla. Na koji način su to činili stari Rimljani?

Staklo je u to doba bilo izuzetno cijenjeno, tj. dovoljno skupo da ga se nije bacalo odmah već nastojalo sačuvati. Postojale su metode ljepljenja bjelanjkom jajeta i gašenim vapnom, no iako 'restauriran', takav predmet bio je porozan i nije ga se moglo upotrebljavati za tekućine.

eZadar:  Jeste li se u arheološkim nalazima susreli s tragovima takvog restauriranja?

Ja se osobno nisam susreo s nečim takvim, premda bi to zaista bilo zanimljivo otkriće. S obzirom da je pronađena staklena građa pretežno iz grobnih nalaza, bjelanjak i gašeno vapno koji su tada služili kao ljepilo, u zemlji se vrlo brzo razgrađuju.

eZadar:  Na koje se sve načine obrađivalo staklo i izrađivali stakleni predmeti u antici?

Tehnike su bile prilično uvjetovane evolucijom pripreme staklene smjese. Nije samo riječ o razdoblju antike, već i ranije, u 3. tisućljeću pr.K. U to vrijeme ta je smjesa bila prilično onečišćena, tako da ju nije bilo moguće obrađivati puhanjem. Tako da se u to najranije vrijeme smjesa zagrijana na visokoj temperaturi lijevala u kalupe.
Osim toga, postoji i tehnika tzv. 'pješčane jezgre' - malo gline i pijeska činilo je postolje oko kojeg su se zatim namatale staklene niti. To bi, recimo, bila jedna od primitivnijih tehnika pravljenja staklenih posuda.

Evolucijom staklene smjese, koja je od početka bila sastavljena od silikatne osnove, odnosno kvarcnog produkta, evoluirala je i tehnika proizvodnje staklenih predmeta kroz razdoblje antike. Staklena smjesa bila je od izmrvljene kvarcne stijene ili nekog pijeska kvarcne osnove, a mogla se taliti na vrlo visokim temperaturama koje su u to doba bile zapravo neostvarive za antičke majstore. Zato se temperatura taljenja kvarcne smjese pokušavala smanjiti dodavanjem alkalnih spojeva u samu kvarcnu osnovu, a cilj je bio spustiti točku tališta ispod 1000 stupnjeva. Međutim, takav produkt bio je nestabilan, jer je staklo tada razgradivo u vodi. Stabiliziralo ga se dodatkom karbonata, čime se postizala neporoznost.

Osim puhanja stakla u kalup, puhalo se i 'slobodno', a tada bi se naknadno na posudu aplicirale ručke ili ukras. Postojala je i tehnika fuzije - stapanja zagrijanih 'trakica' stakla, najčešće višebojnih.

U izradi staklenih predmeta koristili su se i bojonosni spojevi, koji su zapravo oksidi metala. Boja je ovisila o izvoru sirovina, pa ako je smjesa sa zasićenim željeznim oksidom, onda staklo ima zelenkastu boju. Velika većina pronađenih staklenih predmeta iz antike upravo je te zelenkaste boje, jer sam taj kvarcni pijesak po prirodi sadrži željezni oksid.

Osim zelenog, javlja se i žućkasto, tamnozeleno ili tamnoljubičasto staklo,a izbjeljivanje stakla radilo se uz pomoć mangana. Intenzivna plava boja dobijala se uz pomoć kobalta, dok je crveno prozirno staklo iznimno rijetko jer je kompliciran proces postizanja takve boje.

eZadar: Koje su suvremene metode restauracije stakla?

Koristi se više metoda, ovisno o oštećenju predmeta, debljini stijenki i drugih čimbenika. Samo ljepljenje ulomaka moguće je vršiti brzovezujućim ljepilom, međutim, takvo je ljepilo (cijanoakrilatno ljepilo), nepostojano kroz vrijeme, te se može dogoditi da nakon dva do tri mjeseca ljepljeni spojevi popuste. Zato smo umjesto njega izabrali sporo vezujuće ljepilo, koje se veže puno duže ali je postojanije i dugotrajnije. Riječ je o epoksidnim dvokomponentnim ljepilima koja su razvijena specijalno za staklenu produkciju.

Kada se lijepi niz staklenih ulomaka sporovezujućim ljepilom, najprije se svi ti dijelovi, prije samog ljepljenja, moraju integrirati. To se čini uz pomoć vanjskih proteza - bakrenih 'kvačica' koje se apliciraju na vanjsku stijenku predmeta, ako se procijeni da on to može podnijeti. To se na izrazito tanke stijenke, naravno, ne može primijeniti i u tom se slučaju koriste samoljepljive trakice. A ako je staklo dovoljno debelo, onda se fiksira s tim bakrenim protezama, nakon čega se kreće s lijepljenjem. Ljepilo je takvo da kapilarno prodire u pukotine, te se, nakon ljepljenja, premet ostavi neko vrijeme, kako bi se sve povezalo i učvrstilo. Na kraju procesa uklanjaju se bakrene proteze. Takav postupak je dugotrajniji ali i sigurniji u restauraciji staklene građe.

Dakako, teže je sanirati posude manjih dimenzija, a dužina procesa restauracije ovisi i o stanju stakla. Kada je riječ o dobro sačuvanom staklu ili o većoj staklenoj posudi, tada ljepljenje ide brže, premda proces ovisi i o koncentraciji. Ponekad ide brže, a ponekad sporije, a svakako treba imati dosta strpljenja.

"Na zadarskoj nekropoli, ali i u cijelom priobalnom pojasu, iznimno je dobra očuvanost staklenih predmeta iz vremena antike, i to na nacionalnom, pa čak i na europskom nivou"


eZadar: Kroz vaše ruke je tijekom posljednje dvije godine prošlo više od 200 primjeraka antičke staklene građe. Hoće li svi oni naći svoje mjesto u budućemu Muzeju antičkog stakla?

Vjerojatno jedan veliki dio hoće, premda ne nužno i svi. Izbor će se raditi na temelju brojčane zastupljenosti pojedinih predmeta, reprezentativnosti, očuvanosti... Oni učestaliji komadi možda će biti izostavljeni, a svakako će biti naglasak na reprezentativnosti predmeta.

eZadar: Uoči otvaranja Muzeja antičkog stakla, konzervatorska radionica dosta je usmjerena na prezervaciju antičkog stakla. Da li je to tek posljednjih godina ili je oduvijek bilo tako?

U Hrvatskoj je općenito konzervacija arheološke staklene građe vezana uz već postojeće radionice u sklopu arheoloških muzeja, koje također tretiraju i ostalu arheološku građu, a riječ je o najčešće keramici, metalu i kamenu. U sklopu tih radionica tretirala se i staklena građa, no dosad neke šire specijalizacije na restauriranje stakla nije bilo. Mislim da je to s ovom radionicom stavljeno na jedan viši nivo.

eZadar: Znači li to da se restauracija antičkog stakla, kao i sam Muzej, žele prezentirati kao nešto 'naše', zadarsko?

Pa mislim da ne bi trebao biti naglasak toliko na samoj radionici koliko na Muzeju antičkog stakla, u sklopu kojeg će i biti konzervatorska radionica za staklo. Nije cilj prezentirati ga isključivo kao zadarski, već i nacionalni centar za izučavanje takve građe. Takav objekt ima cilj obuhvatiti sve vezano za antičko staklo ne samo na zadarskom području, već i šire, uz referentnu biblioteku o toj problematici, restauratorsku radionica, radionicu izrade staklenih predmeta i dodatne sadržaje.

eZadar: Zadarsko područje bogato je lokalitetima iz kojih se vadila antička staklena građa. O kojim je lokalitetima riječ?

Riječ je čuvenoj rimskoj nekropoli na prostoru današnjeg Trgovinskog centra na Relji, na kojoj je nađen velik broj sačuvanih predmeta , od kojih oko tri tisuće izvrsno očuvanih. Zatim tu su još Argyruntum - današnji Starigrad, Aenona - Nin...
Nažalost, iz naseobinskih slojeva staklena građa je donekle oskudna, dok je puno više zastupljenija na nekropolama. Na zadarskoj nekropoli, ali i u cijelom priobalnom pojasu iznimno je dobra očuvanost takvih predmeta i to na nacionalnom, pa čak i na europskom nivou.

(Izvještaj i fotogalerija s izložbe 'Antičko staklo: Restauracija')


Reci što misliš!