Ostalo / Intervjui

zadarska japanologinja

Iva Lakić Parać: Mladima poručujem da uče azijske jezike, jer oni su budućnost

Iva Lakić Parać: Mladima poručujem da uče azijske jezike, jer oni su budućnost
Marija Cvetković

Iva je pametna, vedra i uvijek nasmijana mlada Zadranka. Iva je supruga i majka troje male djece.

Iva Lakić Parać stručnjakinja je za japanski jezik i japansku kulturu, profesorica japanologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a odnedavno i doktorica znanosti iz etnologije i kulturne antropologije.

Nedavno je obranila doktorat na temu japanske religioznosti, vrlo vjerojatno jedini takve vrste napisan u Hrvatskoj, a možda i u regiji.

Ona misli da njezina priča nije ništa posebno, ali ja mislim drukčije.

  • Upoznale smo se 2007. godine, kad smo obje bile trudne, je li tako? Ti si tada živjela u Japanu?

Da, upoznale smo se na forumu za trudnice. Ja sam tada živjela u Japanu već četiri godine.

  • Koje si stepenice prošla prije odlaska onamo?

Došla sam u Japan kao research student na stipendiji japanske vlade, onda sam upisala i magisterij iz japanologije, koju sam prethodno diplomirala u Italiji na Sveučilištu Ca Foscari u Veneciji.

Inače sam iz Zadra, tu sam rođena, završila osnovnu (Šime Budinić) i srednju školu (Opća gimnazija Jurja Barakovića).

Na drugoj godini magisterija moj tadašnji dečko (sadašnji muž) i ja odlučili smo zasnovati obitelj. Dosta smo kalkulirali, vagali i na kraju donijeli odluku i upustili se u avanturu. Iz današnje perspektive, deset godina kasnije, ta mi se odluka čini potpuno suludom (smijeh). Bila sam sama, u nepoznatoj zemlji, prva trudnoća. No, nešto mi je govorilo da će sve biti u redu, i bilo je.

Zadranima će biti drago čuti da je zadarsko rodilište Hilton prema mojem rodilištu u Takashimadairi u Tokiju. Fora je u tome da ako želite uredne, lijepe i moderne sobe i ugodan bolnički ambijent, to morate i platiti

Japan sam upoznala i kroz jednu potpuno novu dimenziju, kao trudnica i rodilja, savladala terminologiju koja se na faksu ne susreće (riječi poput „ultrazvučni pregled“, „ušće maternice“, „trudovi“, „porođaj“).Sve do tada bilo je samo proba života, a ovo je bilo nešto stvarno, o čemu vas knjige ne uče. Uživala sam u svakom trenutku.

  • Bravo, trebalo je hrabrosti za to. Ali sve je lako kad si mlad! Reci mi, razlikuje li se porod u Japanu od poroda u Hrvatskoj?

Japan je visokorazvijena zemlja s dobrom zdravstvenom skrbi. Imala sam osnovno zdravstveno osiguranje i rodila sam u jednoj državnoj bolnici, svi su troškovi bili uračunati. No, evo, našim Zadranima će biti drago čuti da je zadarsko rodilište Hilton prema mojem rodilištu u Takashimadairi u Tokiju. Fora je u tome da ako želite uredne, lijepe i moderne sobe i ugodan bolnički ambijent, to morate i platiti.

Postoje privatna rodilišta koja pružaju sve čega se ženski um može dosjetiti, no ja nisam željela plaćati veliki novac za nešto što je prirodno kao disanje. No, nije to rodilište usred velikog azijskog megalopolisa bilo čudno samo po zastarjelom inventaru iz 76-te godine! Upute koje smo kao rodilje dobivale bile se neadekvatne i zastarjele.

Sam porođaj je trajao nevjerojatno dugo, a danas mislim da je to zato jer me se osoblje prepalo, haha. Ja sam nastupila kao nadobudna, samouvjerena strankinja: ja neću epiduralnu, neću ovo, neću ono, želim sve prirodno, kod nas (u Europi) se to tako radi… Velika pogreška! Zamalo da nisam zaglavila, ali srećom, sve se dobro završilo.

  • A kako ti je muž doživio Japan?

Bio je oduševljen Japanom i Japancima, hranom, izgledom Tokija. Često kaže da bi se preselio istog trena da se otvori ta mogućnost. Ne čudi me to oduševljenje, jer je takvo razmišljanje često među ljudima koji u Japanu ne borave dugo (pa ne stignu upoznati i manje lijepe strane).

Tokio vas zabljesne svojom urbanom arhitekturom koja kombinira staro i novo, tradiciju i modernost. Nađete se u gradu od 12 milijuna stanovnika, a sve funkcionira savršeno, vlakovi ne kasne, svi su dijelovi grada jednako pristupačni, a vi ne znate što biste prvo krenuli istraživati. Muzeje, parkove, hramove, Ginzu, Shibuyu, Akihabaru…

Cijeli vam život nije dovoljan da sve upoznate. Ljudi su fini i pristojni, ulice sigurne, čiste i uredne. Cijene hrane po restoranima su raznolike, no može se pojesti kompletan ručak i za manje od 50 kuna. Tokio je raj za turiste. Niste živjeli na planeti Zemlji ako ga ne posjetite J

  • Koliko je beba bila stara kad ste se vratili u Hrvatsku i gdje si onda pronašla zaposlenje?

Vratili smo se kad je sinčić imao dva mjeseca. Imala sam sreću i posao pronašla vrlo brzo. Pozvali su me na Filozofski fakultet u Zagrebu jer su upravo pokretali slobodan studij japanologije.

  • Studirala si u Italiji. Koliko dugo? Jesi li učila talijanski prije toga?

U Italiji sam provela 6 godina. Talijanski sam naučila u srednjoj. To su bile ratne godine i jedino o čemu sam razmišljala bilo je pobjeći iz te besperspektive.Po čitave dane sam čitala talijanske modne časopise i učila jezik. Tada nije bilo interneta, a ja nisam tip od preozbiljnih knjiga (odnosno, volim da je proces učenja ugodan i bezbrižan) pa sam nove riječi savladavala čitajući žutu štampu i životne priče nepoznatih i poznatih osoba.

Nisam ni japanski učila drugačije. Volim gledati televiziju, a najviše se volim zalijepiti uz neku seriju obiteljske tematike. Sve što mi se servira u kvalitetnoj japanskoj sapunici vrlo intenzivno proživljavam, toliko da na kraju o likovima i njihovim problemima razmišljam na jeziku originala.

  • Koje još jezike govoriš?

Na faksu sam učila i ruski, čitam ćirilicu, razumijem Ruse, ali nisam bila u prilici puno s njima razgovarati.

  • Ovdje treba spomenuti i engleski?

Engleski se podrazumijeva.

  • Jedina si japanologinja u Hrvatskoj.  Kako je tekao tvoj put prema toj tituli?

Recimo to ovako, bila sam jedina japanologinja s magisterijem jedno vrijeme, prije 10-ak godina. Sada je stasala već jedna nova generacija, a među njima je mnogo mojih bivših studenata. Neke od kolegica su završile magisterije iz japanologije u Japanu, Sloveniji, itd. Trenutno sam ponosna nositeljica titule doktorice znanosti iz etnologije, s tim da je moj doktorat na temu japanske religioznosti vrlo vjerojatno jedini takve vrste napisan u Hrvatskoj, a možda i u regiji.

  • Koliki je interes za japanski u Hrvatskoj? Koliko studenata trenutno ima i gdje?

Na našoj katedri za japanologiju pri Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisujemo 30 studenata svake godine. Interes je uvijek velik i kvota je u cijelosti popunjena. Problem s našim studijem je taj da još nije redovan, dakle upisuje se kao 3. izbor, odnosno studenti moraju biti već negdje upisani da bi došli kod nas. Nakon završetka ne dobivaju ništa više od certifikata, no postoje naznake da će se to ubrzo promijeniti, jer sve predispozicije za ustroj redovnog studija imamo.

  • U Hrvatskoj se uglavnom uči engleski, njemački, talijanski, francuski i španjolski. Ti si za životni poziv odabrala japanski, a tvoja sestra kineski, je li tako? Jednom si mi rekla da vas je tata inspirirao da krenete u te vode. Kako?

Kako sam za životni poziv odabrala japanski? Ima tu svega, slučajnosti kao i nekih konkretnih okolnosti. Moj tata je zaljubljenik u Japan i borilačke vještine, sam je naučio i osnove japanskog te boravio u Japanu dvije godine. Odrasla sam okružena japanskim knjigama, slušajući o karateu i drugim borilačkim vještinama, gledajući tatu kako vježba.

No, nikada me to nije zanimalo u smislu da sam pokazala neki interes za japanskim jezikom ili kulturom. Onda je došla 18. godina i trebalo je izabrati fakultet.Odlučila sam uzeti godinu dana pauze, ipak je to odluka koja ti odredi život, a ja sam u to doba bila vrlo svjesna toga i nisam htjela na prečac upisivati nešto tek tako. Zanimali su me jezici, druge kulture. Ostati u Zadru za mene nije bila opcija, Zagreb mi nije nudio ništa interesantno.

Trebalo je ići dalje, a Italija mi se učinila kao logičan izbor, dovoljno je blizu, a i jezik sam donekle savladala. Prvu godinu sam čuvala djecu, usavršavala jezik i skupljala podatke o fakultetima. Tada nije bilo interneta pa je sve trebalo obići i raspitati se osobno. Na kraju je odluka pala na Veneciju i Odsjek za dalekoistočne jezike i kulture. Bio je to pun pogodak, uživala sam u svom studiju, u učenju, u svemu što je Venecija nudila. Predivan period mog života.

Sa mnom je na prvoj godini bila Vanja iz Pule i nas smo dvije bile jedine strankinje na japanologiji, ako se ne varam. Vanja sada živi u Amsterdamu, ali mislim da radi u struci, s Japancima. Za par godina mi se u Veneciji pridružila mlađa sestra Marina, upisala je kineski. I ona je par godina provela u Kini, super govori jezik, a sada sa suprugom i djecom živi i radi u Italiji.

  • Nedavno si doktorirala na katedri za etnologiju i kulturnu antropologiju pri Filozofskom faksu u Zagrebu. Otkrij nam tajnu: kako si uskladila doktorat, predavanja na faksu u drugom gradu i troje male djece??

Ma ja sam ti neki čudan tip, volim da su stvari intenzivne, ali na neki moj način. Prvo dijete sam rodila na drugoj godini magisterija, drugo neposredno prije upisa na doktorski studij, a treće na drugoj godini doktorata. Naravno, sve tri trudnoće pomno su planirane, koliko se tu već planirati može. Nekako, ja sam osjećala da ja to mogu i da će mi tako biti gušt. 

Ok, bitna je logistika, pomaže kad niste samo ti i muž, već imate pomoć šire obitelji. Pomaže i susjeda koja je uvijek voljna pričuvati dijete, a i njezina kćer koja je moje dvoje djece čuvala do polaska u vrtić. Naravno, bez svega toga išlo bi vrlo teško.  Meni je pomoglo i to što mi je posao u Zagrebu, a to znači da se na dva dana moram fizički odvojiti od kuće.

To mi omogućava da potpuno uronim u posao dva, a po potrebi i tri dana. Kad kažem potpuno, onda mislim da radim jutro, popodne i navečer. Potrebna je i disciplina, a ja sam pomalo spartanski tip. Nikad ne radim više stvari odjednom. Imam predavanja, imam doktorat…

Djeca, muž, to je to. Izvan tih okvira radim povremeno i samo ako se baš mora. Ali ne bih rekla da mi društveni život pati, imam svoje prijateljice, svoja poznanstva, svoje Japance na katedri. Čini mi se da sam uspjela pronaći ravnotežu u svemu, zapravo sam jako zadovoljna. Naravno da je podrška partnera u svemu tome najvažnija i da bez toga ničega ne bi bilo.

  • Koliko često putuješ na posao u Zagreb? Piješ li neki japanski eliksir koji ti daje snagu da sve to izdržiš, a da se ne srušiš?

Idem busom jedanput tjedno. Nemam se zašto srušiti, dapače, mislim da je mamama koje rade od 9 do 17 puno teže. Ja imam ta dva intenzivna dana u tjednu, ostatak sam doma za računalom i organiziram si vrijeme sama.

Stereotipi o Hrvatima? Ima ih, naravno. Volimo kavariti i zabušavati na poslu. Neorganizirani smo i korumpirani, ne može nam se baš mnogo vjerovati. Ne volimo azijate, rasisti smo.

  • Što možemo naučiti od Japanaca? Po čemu su specifični?

Doista mnogo dobroga možemo naučiti od Japanaca, prije svega to je odnos prema poslu. Posvećenost, organizacija, važnost planiranja. S njima je užitak surađivati jer će napraviti sve da ne bude potrebe za improvizacijom i nenadanim, odnosno, nedovoljno promišljenim rješenjima.

Vidim to dosta i kod sebe, volim planirati dugoročno, znati svaki korak puno prije realizacije neke ideje. S druge strane, ponekad je potrebno improvizirati, jednostavno zato što je život nepredvidiv. Ne možete baš sve isplanirati. Tu su Japanci malo zakinuti, lako se paraliziraju, nemaju fleksibilnosti (mislim prije svega na psihičku stranu odnosa prema zadatku, puno si predbacuju i osjećaju pretjeranu odgovornost, što baš i nije zdravo).

U stanju su potpuno zanemariti sve druge aspekte života i podrediti ih poslu. Najradije bi ih malo cijepila protiv pretjerane samokritičnosti i osjećaja odgovornosti. Tu bi oni mogli od nas malo učiti, kako se opustiti, uživati u životu, obitelji, prijateljima, slobodnom vremenu…

  • Kod nas vlada stereotip da su Japanci disciplinirani, da puno rade i jedu puno ribe… Postoji li u Japanu neki stereotip o Hrvatskoj?

Japanci definitivno puno rade i jesu disciplinirani. No, pitanje je je li baš uvijek potrebno utrošiti toliko vremena na obavljanje nekog zadatka. Meni se čini da i nije. Jedu puno ribe, to je isto točno. Japanska kuhinja je najzdravija na svijetu. Meni je fantastična i potpisala bih odmah da se cijeli život hranim kao oni.

Stereotipi o Hrvatima? Ima ih, naravno. Volimo kavariti i zabušavati na poslu. Neorganizirani smo i korumpirani, ne može nam se baš mnogo vjerovati. Ne volimo azijate, rasisti smo. Ne znam, reci mi ti jesu li baš toliko u krivu.

  • Bit će bolje jednog dana! U nadi je spas.

Nada umire posljednja.

  • Zanima me kako žive mali Japanci. Možeš li ih usporediti s našom djecom? Koliko lako pronalaze posao i napuštaju li roditeljsko gnijezdo rado ili nerado?

Malim Japancima život nije lak. Od vrtića kreće borba za upis u što bolju školu, pa onda na što cjenjeniji faks. Diploma dobrog fakulteta omogućava i dobro zaposlenje, pa i „dobru“ ženidbu. Recimo, ako ste na Sveučilištu u Tokiju, velika je mogućnost da ćete upoznati nekog u „svome rangu“ i time oduševiti roditelje. To se dosta gleda.

No, od žene se i dalje očekuje da će nakon udaje ostati kod kuće s djecom dok ona malo ne porastu, iako je danas sve više mladih mama koje bi željele i raditi i imati obitelj. No, država im ponudom vrtića i ostalom podrškom to još uvijek u dovoljnoj mjeri ne omogućava. Pronaći posao u Japanu nije problem, no za ženu je velik izazov usporedno „gurati“ posao s punim radnim vremenom i podizati obitelj.

  • Reci nam nešto o japanskoj religioznosti.

Fascinantan je odnos Japanaca prema svojim religijama. Recimo da je nekakvo tradicionalno poimanje da šintoizam i budizam čine osovinu japanskog religijskog identiteta. Često se kaže da se Japanci rađaju kao šintoisti, a umiru kao budisti. To bi nekoga izvana moglo jako zaintrigrirati, no zapravo se radi o tome da su obje tradicije toliko isprepletene i međuovisne, bilo koncepcijski bilo institucijski, da je zapravo pogrešno poimati ih kao samodostatne cjeline koje su se u povijesti razvijale neovisno jedna od druge.

Sa šintoizmom uvijek ide ta priča o kulturnoj prepoznatljivosti u odnosu na druge azijske narode, o partikulativnostijapanskog naroda i nacije, što je u novijoj povijesti rezultiralo nacionalističkim bjesnilom i donijelo mnogo toga lošega samim Japancima.

Inače, karakteristično za Japan je vrlo veliko sudjelovanje u religijskim obredima s jedne i nizak stupanj religijske pripadnosti s druge strane. Znači, samo se nekh 30 % njih izjašnjava pripadnikom određene budističke ili druge škole, odnosno sekte. S druge strane, njih oko 17 % za sebe će reći da su ateisti, no neka polovica tih istih reći će da ne isključuje mogućnost postojanja neke nevidljive i nama nepojmljive sile, pa ispada da sam pojam ateizma ima nešto drugačije konotacije u Japanu i više se vezuje uz nepovjerenje u religijske institucije, a manje uz samo vjerovanje ili ne vjerovanje.

Meni se čini da se sličan fenomen događa i pred našim očima. Mnogi su ljudi samo deklarativno katolici, ali zato u ogromnom broju sudjeluju u važnim religijskim obredima, od krštenja pa nadalje.Ljudima je to više prigoda za druženje i susret s rodbinom i prijateljima, negoli doista izraz neke religijske pripadnosti i duboke vjere. 

  • Jednom si mi sa sjajem u očima govorila o japanskim božanstvima, a ja ne znam gotovo ništa o njima. Tvoje najdraže božanstvo je O Jizo Sama. Zašto?

Moj Jizo mi je omogućio sagledavanje svih japanskih religijskih tradicija zajedno u njihovoj međusobnoj interakciji, jer se u njegovom liku one na mnogostruke načine prožimaju, pa odatle i naziv doktorata „Prožimanje japanskih religijskih tradicija na promjeru bodhisattve Jizoa“. Inače, japanskih božanstava je toliko da se ne mogu nabrojati. Svaka regija ima svog zaštitnika, nekakvu priču koja se vezuje uz određeni lik. Ima tu Budi, bodhisattvi, kamija, duhova predaka, duhova velikih povijesnih ličnosti…

Drevni su Japanci vjerovali da ne samo žive nego i nežive stvari posjeduju neku vrstu duha ili duše. Japanci i danas svoje istrošene štapiće za jelo ne bacaju u smeće nego (ponekad) odnose u hram i podvrgavaju ritualu. Kako baciti nešto što vas je održavalo na životu cijelo vrijeme? Sviđa mi se to promišljanje svetoga u neprimjetnome, u svakodnevici, a ne u onostranome. Neka vrsta budnosti koja vam omogućava da živite sadašnjost, da ste zahvalni na malim stvarima.

  • Je li japansko društvo podijeljeno kao naše? Koliko ih zanima politika i znaju li imena ministara?

Svako je društvo na neki način podijeljeno i svako ima neke svoje traume iz prošlosti s kojima teško izlazi na kraj. U Japanu se potencira slika miroljubivog i radišnog naroda, etnički i klasno vrlo homogenog, što zapravo ne odgovara istini. Postoje grupacije u Japanu, od različitih manjinskih skupina do imigranata, koje se i danas susreću s brojnim problemima, od rasizma do negiranja radničkih prava.

Japanska imigracijska politika i dalje je vrlo kruta, teško se dolazi do boravišnih viza ili radnih dozvola.Politika Japance ne zanima previše, a ne bih se kladila da znaju imena svojih ministara. Možda kojeg eksponiranijeg.Ja sam živjela 5 godina u Tokiju i to je jedna košnica, ritam je vrlo brz, puno se putuje s jednog na drugi dio grada, u prosjeku sat vremena. Ljudi se nemaju vremena baviti stvarima koje ih se neposredno ne tiču.

  • To mi se sviđa! Reci nam nešto o japanskom jeziku. Po čemu je specifičan?

Japansko se pismo sastoji od tri sistema pisanja: hiragane, katakane i kanjija (ideograma). Za nekakvo osnovno sporazumijevanje trebalo bi naučiti oko 1000 znakova. Roda nema, no postoji „muški“ odnosno „ženski“ govor ili način izražavanja.

  • Upoznaješ li djecu s nekim japanskim riječima i japanskom kulturom?

Moji klinci još ne pokazuju interes za maminu profesiju, no uvijek im je jako fora kad vide kako ispisujem ideograme. Znaju reći dobar dan (konnichiwa), hvala (arigato gozaimasu), zovem se… (watashi wa ….desu). Kćer je za ovogodišnju vrtićku predstavu naučila pjevati „Blistaj, blistaj, zvijezdo mala“ na japanskom i time zabavlja tete u vrtiću i svoje prijatelje.

Čujem da su i ostali pomalo upili riječi i pjevuše „Kira kira hikaru“, a i u pregovorima sam s tetama da organiziramo radionicu japanskog jezika za roditelje i vrtićarce, da ih naučimo napisati ime na japanskom, da malo popričamo o Japanu i japanskoj kulturi, o dalekoj Aziji. Baš se veselim.

Djeca će sigurno biti oduševljena, a mi ćemo za čitatelje u članak dodati vezu na „Blistaj, blistaj, zvijezdo mala“ na japanskom.

  • Držala si kolegij japanskog jezika pri Centru za strane jezike u Zadru. Koliko je bilo polaznika i je li tko uspio doći do kraja?

U Zadru sam jednu akademsku godinu držala izborni kolegij Japanski jezik u Centru za strane jezike. Studenti su ga upisivali u indeks i za njega dobivali ECTS bodove (što u Zagrebu još ne mogu). No, kako sam imala jako puno posla oko doktorata i drugih obaveza na matičnom fakultetu, nisam mogla nastaviti. Svakako mi je želja jednog dana  raditi u Zadru.

Interes studenata bio je jako velik, kvota je ispunjena u jedno jutro. Bio mi je baš gušt s njima raditi, vidjelo se da su izuzetno motivirani i zainteresirani. Jedna je studentica poslije upisala trogodišnji slobodni studij u Zagrebu, a i diplomski je rad napisala na temu usporedbe japanske i hrvatske bajke. Takve me stvari izuzetno vesele! Bilo je i neobičnih situacija.

Na primjer, dvoje mladih ljudi sami su savladali japanski toliko dobro da sam im bez ikakvih zadrški dala prolaz za dobivanje licence za turističkog vodiča na japanskom. Mladi ljudi osjećaju da im japanski (ali i drugi dalekoistočni jezici poput korejskog i kineskog) mogu dati dodatnu vrijednost na tržištu rada, i ja se s tim slažem. No, kao i u svemu, da biste uspjeli, morate biti zagrijani, puno raditi i učiti.

  • Misliš li da se tvoje znanje u Hrvatskoj dovoljno cijeni? Aktualna tema: jesi li imala ponuda izvana i bi li otišla raditi u inozemstvo ako bi dobila ponudu?

Mislim da su mladi Hrvati već odavno otkrili Japan i dalekoistočnu Aziju, no obrazovni sistem to još nije prepoznao, pa su prisiljeni učiti i snalaziti se sami. Tu vidim svoju ulogu i zadatak: doprinijeti da sustav profunkcionira i da se pokrene redovni studij japanologije u Zagrebu.

Potpuno je apsurdno da u Hrvatskoj još nema Odsjeka za azijske studije, jer su takvi Odsjeci u svijetu na vrhu popularnosti kod izbora studenata. U mnogim zemljama japanski i kineski uče se u osnovnim i srednjim školama kao izborni jezici (primjerice Italija ili Srbija), a mi još nemamo niti akademsku razinu. No, postoje naznake da će se to uskoro promijeniti.

  • Nadajmo se da će se te naznake pretvoriti u nešto opipljivo. Što bi još htjela reći ili poručiti za kraj?

Mladima bih poručila da uče azijske jezike, jer oni su budućnost. Ne samo dalekoistočne, tu je i arapski, hindski. Moraju biti svjesni da je engleski standardni jezik Europe i mi na starom kontinentu nemamo nikakvih problema u međusobnoj komunikaciji, no dolaze nam ljudi iz drugih dijelova svijeta koji engleski ne govore, čije jezike ne razumijemo i kulture ne poznajemo. 

Njih je sve više i tu doista postoji potreba za međukulturnim posredovanjem u svim segmentima, od turizma do imigracije. Naravno, poznavati jezik i kulturu na akademskom nivou nije dovoljno, treba u te zemlje otići, tamo proživjeti neko vrijeme, stopiti se s ljudima, njihovim običajima i načinima razmišljanja.  Ja iz vlastitog iskustva života u Japanu mogu reći da mi je poznavanje japanske kulture omogućilo bolje poznavanje i vrednovanje vlastite kulture, sagledavanje nekih društvenih problema iz drugih perspektiva, odnosno olakšalo život u Hrvatskoj na mnogostruke načine.

Strahovito je važno razumjeti da se problemi doista mogu sagledavati iz drugih kutova. Neke stvari koje su mi bile nezamislive prije života u Japanu sada mi se čine banalnim i nevrijednim nerviranja. Nakon iskustva života u jednoj tako udaljenoj i različitoj zemlji jednostavno postanete građaninom svijeta. Sve vam granice, psihološke i fizičke, postanu relativne i oborive. To je zapravo jedan sjajan osjećaj slobode.


Reci što misliš!