Kada vam je zadnji put netko ispričao vic? Vjerojatno imate kolegu na poslu ili kakvoga prijatelja što vam ispriča vic koji ste čuli negdje oko trećeg osnovne. Ali ne mislim na to. Mislim na ono da ste se od srca nasmijali na novi, genijalni, možda mrvicu bezobrazan vic.

Humor je sastavni dio svakoga društva i, baš poput društva, sklon je mijenjanju. Nekoć je humor bio naslonjen na društvene norme ili političku situaciju. Svi znamo nekoliko onih što započinju: Sretne Mujo milicajca... Ja se baš ne sjećam do detalja života u „Jugi", ali ako je vjerovati pričama, s milicajcima nije bilo zafrkancije. Nije bilo zafrkancije, ali je bilo viceva.

Pričali su se potajno vicevi o Titu, Tuđmanu i ostalim dominantnim figurama ne pretjerano fleksibilnih političkih uređenja. Ono što je bitno, pričali su se. Kao što rekoh, društvo se mijenja, a mijenjaju se i stvari koje društvo prihvaća kao norme ili, jednostavnije rečeno, normalne.

Prije dvadeset godina je bilo normalno vidjeti nekakvoga činovnika da puši u svome uredu dok će danas takvo što biti izraz nevjerojatne neciviliziranosti. Stvari se mijenjaju, neke nabolje, mnoge nagore, pogotovo ako ste pesimist pa ih tako interpretirate. Kultura pričanja viceva je lagano na izdisaju i ovo možda zvuči pomalo tragično, neki će reći i preuveličano, no moje mišljenje je da je stvarno tako.

Nije ovdje odgovornost na djeci, nego i na odraslima koji su ovladali suvremenom tehnologijom koja od nas čini sisavce koji će kao vrsta imati problema s vratnim kralješcima. Problem vrata kod ljudi, kažu znanstvenici, uzrokovan je hodanjem cestom i buljenjem u ekran mobitela. Ta nezgodna poza, često i opasna direktno u prometu, valjda stavlja naš vrat u potpuno neprirodan položaj.

Tehnologija je omogućila neke stvari, poput plaćanja parkinga bez da hodate dodatnih pet metara, slikanja i slanja slike u hodu i pregledavanja videa ljudi koji padaju u raznoraznim situacijama. Ovo poslijednje ima opaku konkurenciju i u videima mačaka. No kratke smiješne video snimke („meme" ili „gif", kako ih se često naziva) uzrok su umiranja vica kao forme zabave u društvu.

Postali smo toliko ovisni o svome mobitelu da više ni smijeh nije moguć ako je baterija pri kraju. Koliko puta ste umjesto: „Znaš onaj kad Mujo kupi frižider...", čuli: „Ej, ovo moraš pogledati..." pa lagani bris po ekranu i pravac jubito. Eto, stvari se mijenjaju. Neke stvari su prije bile normalne, sada više nisu. Moja generacija je uredno ustajala starijima da sjednu ako se voze u busu ili čekaju red na katastru. Evo jedan...

Pita baka srednjoškolku je l' mjesto pored nje slobodno, a cura odgovara: „Ne, čuvam za prijateljicu." Nije nešto smiješan, zar ne? Zato što nije vic, nego nešto čemu sam nedavno svjedočio. Neke stvari su sad normalne, a neke nisu. Poratna generacija roditelja je očito negdje promašila u odgoju jer se i humor kao društvena specifičnost na neki način prenosi s generacije na generaciju.

Prenosi se i običaj da se ustanete starijima, ponesete susjedi spizu ili kažete dobar dan. Koliko puta ste vidjeli ekipu u kafiću koja sjedi za stolom, a svatko od njih je na svom mobitelu? To je sad normalno, jednostavno je došlo vrijeme da tako stvari stoje. Stariji ljudi se možda malo teže privikavaju, ali s vremenom svako čuđenje pregazi dovoljan broj ponavljanja. Humor je često  pokazatelj stanja u društvu, a kako stvari sad stoje, bojim se da lagano gubimo identitet kao društvo.

Mobitel nije samo smiješan video, već je postao i moćan medij reklamiranja,  promotor određenoga životnog stila. Društvena događanja su se rastegla između trgovačkih centara i virtualnih  društvenih mreža. Čudno je zbilja kad pogledate što su sve ljudi spremni napraviti za lajkove ili  klikove, jer tu se gradi društveni ugled i utjecaj.

Mukotrpno ganjanje najboljeg trenutka za selfie, pa još mukotrpnija obrada istog u Photoshopu, glupiranje sa životinjama ili penjanje po dizalicama i zgradama.  Ljudi su spremni na sve. Pet videa ljudi koji se polijevaju kantom hladne vode po glavi brzo postaje „viralni" hit, no isto tako brzo postaje i dosada koju će zamijeniti neka nova fora jednakoga ili kraćeg roka trajanja.

Ipak, jedan najnoviji trend je nadmašio besmislenost i glupost svih nedavnih trendova. Vjerojatno ste pročitali najnoviji biser koji se raširio svijetom i internetom, a sastoji se od ne baš pretjerano duhovitih individualaca koji se oblače u klaunove i morbidno plaše, prestravljuju i maltretiraju ljude. Nekoliko takvih slučajeva u početku je dobilo medijsku pažnju i, naravno, postalo novi hit koji se širi tolikom brzinom da je već i u našem gradu.  

Možete zamisliti u kojoj krizi se nalazi humor i koliko zabrinjavajuće to mora biti. Klaun je nekoć predstavljao  komediju, poprilično jednostavnu i primitivnu, točno takvu da je djeca do osme godine savršeno shvaćaju. Moderna horor scena je od klauna napravila psihopata s neurotičnim smijehom, naoružanoga krvavim nožem ili sjekirom.

Ono što je Hollywood napravio od  klaunova nekako se vraća nama s onime što smo mi napravili od humora. Humor je zanemaren, zaboravljen, pa se stoga nemojte čuditi ako vas u parku „zaskoči" nekakva spodoba s jeftinom perikom, lošom šminkom  i još gorim poimanjem onoga što je smiješno. Možemo se zapitati gdje je nestao humor.

Jesmo li previše popustili amerkanizaciji ili gledali hrvatske „humoristične" serije. Jesmo li previše gledali, a premalo pričali? Poimanje onoga što je smiješno je podložno promjenama i u tome nema ništa loše, ali infarkt ili klaun na hitnoj? Prepušteni smo na nemilost sadržaju koji nam se servira, gutamo megabajte i tapkamo skip, dok ne naletimo na nešto što je još gore, nenormalnije od onoga što je već odavno preraslo granice ukusa.

Onog trenutka kad se potroši i onih zadnjih 1 % baterije, bacimo još pogled na sebe u crnom ogledalu ugašenoga ekrana, duboki uzdah i čežnja za punjačem. Za sve to vrijeme, tko zna, da smo podigli pogled,  možda ne bismo propustili baš onaj trenutak kada smo mogli uslikati penzića kako mu samo noge vire dok kopa po kontejneru ili nesretnog sredovječnog muškarca kako kupi izmet svog maltezera. Možda  kako susjedi ispadaju mandarine iz prepunih vrećica ili baku kako žica da je se pusti da sjedne. Upload i urnebes!