Ostalo / Kolumne

Socijalizacija

Navijač

Navijač

Danas čitam kako je naša predsjednica posjetila Elizabetu II. u njezinoj rezidenciji. Velika čast. Unatoč očitom slabljenju "Krune", uvijek je lijepo kad se netko naš nađe u prilici da porazgovara s jako bitnim osobama u svjetskim razmjerima

Naša Predsjednica je do sada pokazala da odlično pliva u takvim sastancima i očito uživa nekakav renome u vanjskopolitičkom krugu. Povela je i muža, što osobno smatram jednim lijepim znakom pažnje, jer dobro dođe čovjeku da se odmori od obiteljskih obaveza, kuhanja, čuvanja djece i ostalog.

Taj čovjek, doduše, ima potporu najbrojnije navijačke skupine u Hrvatskoj koja mu izrazite simpatije iskazuje s transparentima na većini utakmica, pa je nekako lakše kuburiti u sjeni najmoćnije žene u Hrvata.

Utakmica ima  za one koji uspiju užicati lovu od staraca ili im istekne zabrana prilaženja  utakmicama. Ja kao navijač nisam nešto osobito, nemam nikakvu zabranu  i tu i tamo naletim na kakvu utakmicu, ponajviše košarkašku.  

Tako se dogodilo i prošlog četvrtka kad sam odlučio s ekipom pogledati utakmicu „našeg" Zadra protiv mrskog neprijatelja, Crvene Zvezde. Poput naše Predsjednice i Zadar uživa nekakav renome, ali na žalost, renome ne igra utakmice.  

Na ovom susretu čovjek koji prati košarku nije imao previše zadovoljštine. Ako se stvari gledaju s društvenog stajališta, tu već ima mnogo zanimljivijih pojava.  Utakmicu Zadar otvara mlako, Zvezda dominira i glasne psovke odjednom postaju glavni argument na tribinama. Sudac je postao meta napada u minutu dvije, valjda od silne nemoći koja se odražavala na terenu. 

Sve je to nažalost dio folkora. Kažem nažalost jer je nemoć možda i najbolja riječ za opisati ono što se vidi od strane naše momčadi na terenu.  U ovom gradu ljudi vole košarku, vole svoj klub, vole svoju tradiciju, zvižde kad su koraci, no i to će jednom dosegnuti svoju granicu.  

Kad kažem u gradu, ne mislim na većinskog vlasnika kluba, već na ljude koji dolaze na utakmice. Valjda je to razlog zašto je dvorana bila gotovo puna, a nitko zapravo nije očekivao da će Zvezda pasti. Ipak, iako dobro psihički pripremljen, navijački puk je brzo puknuo. 

Već  početkom druge četvrtine krenulo je standardno „ubij Srbina" što je u potpunosti neshvatljivo. Ne samo zato što je to civilizacijski neprihvatljivo, već stoga što je za naš startni centar Srbin. Ne samo da je startni centar, već i ponajbolji igrač i prvi strijelac u dosadašnjem dijelu prvenstva.

Ovo vrijeđanje je također dio folklora, i ponovno nažalost. Neki kažu da to zapravo nije nacionalna mržnja, šovinizam, ksenofobija ili govor mržnje, već je to puko sredstvo u sportskom ometanju protivnika. To je glupost. Isto tako mnogi smatraju da „hu hu" nije rastističko vrijeđanje ako u vlastitoj momčadi imaš tamnoputog  igrača.

Nažalost, u krivu su. Ne znam kako se taj momak (Marinković) osjećao dok su njegove tribine grmile slogan koji poziva na ubijanje njegovog naroda, ali sigurno  mu nije nešto što bi na njega djelovalo poticajno. Unatoč tomu, taj momak pokazuje zavidnu razinu profesionalnosti i unatoč ometanju, i dalje pokazaje talent, želju i htjenje tamo gdje je najvažnije, na terenu.

Dvostruki standardi, to je nešto što je kod nas veoma rašireno. Ovakve incidente će se smatrati navijačkim nestašlukom, dok će isti incident s druge strane granice biti opisan kao divljački čin nekulturne skupine zaostalih primitivaca. Iste stvari se viđaju i na nogometnim utakmicama, ali tamo stvari postaju mnogo gore jer na nogometne utakmice dolaze i gostujući navijači. 

S gostujućim navijačima verbalni delikt postaje samo prvi korak, a opasnost od fizičkog obračuna izgledna opcija. Ignoriranje ovakvog stanja na sportskim borilištima je pak druga stvar i donekle jedan od motiva da se dotaknem ove teme. Rijetko gdje se može pročitati da stadionima i dvoranama često odjekuje, makar često i ne namjerno direktan, govor mržnje.

Nekako mi se čini da je nogomet „posvojio" sve ostale sportove koji još nisu izumrli, pa se stoga i na ovoj utakmici čulo nekoliko slogana o HNS-u i njihovoj spolnoj orijentaciji, ma znate već kako ide...Meni osobno je bilo pomalo zbunjujuće kad sam vidio malu grupicu Torcide na tribini. Valjda su potegnuli do Zadra da se ne zaboravi spomenuti i nogomet na košarkaškoj utakmici.

Nakon nekoliko međusobnih skandiranja Tornada i Torcide, što spada u lijepe geste, i epizodno „uprava odlazi", publika u Višnjiku se na kraju okrenula onome u čemu im u košarkaškim krugovima nema ravnih, navijanju. Onog trenutka kad je poraz postao evidentan, publika umjesto napuštanja svojih 30 kuna vrijednih sjedećih mjesta, kreće u pjesmu i veoma topao impuls potpore svojim igračima. 

Četrdesetak razlike nije nikome smetalo, realnost ovog puta nije djelovala deprimirajuće niti je izazivala ikoga da vrijeđa.  Napuštanje utakmice je nekako imao okus  klasične grčke drame: uvod, zaplet, gorka istina, rasplet pa katarza, odnosno pročišćenje.  Ono što me nastavilo kopkati i nakon utakmice je pitanje gdje je granica, koliko još ovakvih poraza, koliko još rezultatskih poniženja, blokada računa i ovrha, da napokon ljudi prestanu dolaziti na utakmice.

U ovom gradu ljudi vole svoj klub, ali sve ima svoje granice.  Možda ovdje nije ni bitan rezultat, možda ljudi dolaze po svoju porciju drame, malo vikanja, nervoze.  No strah me da ono najljepše s utakmice, djeca, kojih je bilo stvarno  dosta, od ovakvog okruženja ne uče najbolje od onoga što sport nudi, ni sportski ni ljudski. Nakon te utakmice  postalo je jasno da je košarkaški klub siromah u bogatoj kući.

Sjaj Višnjika nije sakrio siromaštvo igračkog kadra, kao što ni naša predsjednica nije postala ništa važnija  ni bitnija nakon ručka u Buckinghamskoj palači.  Svako donošenje odluke ili odigravanje utakmice jasno pokaže gdje smo na ljestvici. Jednog dana, ako se klub bude gasio pod teretom dugova i ovrha, neće biti Torcide da im skandira pozdrave, kao što ih nije bilo ni kod splitskog kluba koji je svoju propast već doživio.  

Jednog dana kad izvršni direktor kluba bude govorio turski, a ulaznica za euroligašku utakmicu preskupa,  možda ćemo se sa sjetom sjećati trenutaka kad je mrski neprijatelj bio netko drugi. Možda će pak  na taj dan  143.  uprava po redu proglasiti stečaj, a hrđa sravniti i posljednji koš u kvartu, klinci s dresovima „Lakersa" pričati kako se jednom davno  i ovdje igrala košarka, i sve što ide uz to...


Dodavanje novih komentara je onemogućeno.