Oblik vladanja je jedan od ključnih problema ljudske vrste. Svaka kultura koja je nastala zahvaljujući čovjeku je muku mučila kako postići pravedno uređeno društvo s pametnim, mudrim i dobrim vladarom ili vladarima

Pokušalo se s monarhijama, kraljevinama, carstvima i plemstvima. Često se strepilo od sljedećeg nasljednika, da ne bude gori od oca, i takav oblik vladanja je praktički doživio svoj slom uglavnom raspadajući se pod teretom nesposobnosti i genetski naslijeđenih bolesti. Jedan veliki dio ljudske kulture vladanja je obilježio i komunizam, a o njegovu raspadu zna poprilično većina nas koji smo ga proživjeli ovdje.

Dugo se lutalo raznim pokušajima i verzijama dotad postojećih modela vladanja  sve dok  se postmodernim političarima nije svidjela ideja nastala negdje petsto godina prije Krista u Grčkoj. Demokracija je zamišljena kao model vladanja u kojem će oni najbrojniji (puk) imati utjecaja na donošenje odluka.

S vremenom se iz praktičnih razloga okrenula posredničkoj demokraciji i tu je valjda sve pošlo po zlu. Praktična strana  predstavničke demokracije sastoji se u tome da izaberemo nekoga tko će one brojne svakodnevne odluke donositi umjesto nas jer bi direktno sudjelovanje u donošenju odluka bilo prespor i gotovo nemoguć proces.

Nepraktičan dio predstavničke demokracije je taj da nas, onog trenutka kad odaberemo predstavnika, on ili ona zaboravi na sljedeće četiri godine i naš utjecaj na njihovo donošenje odluka je praktički neznatan. Mnogi moderni teoretičari politike poput Chomskog ili Žižeka slažu se da je demokracija kakvu poznajemo definitivno u krizi.

Kad govorim o demokraciji, prvenstveno mislim na kapitalističku demokraciju koja je najzastupljeniji oblik. Prije nekoliko dana  jedan veliki sustav vrijednosti je doživio udarac. Umro je „El Comandante“, Fidel Castro. Šok nije bio prevelik jer se taj neprikosnoveni kubanski vladar na vlasti nije ni nalazio posljednjih nekoliko godina te se posvetio  borbi protiv raka i uživanju u poznatim kubanskim cigarama.

Tu borbu je izgubio i iza sebe ostavio ucviljenu Kubu. Da, stvarno je tamo većina plakala za svojim diktatorom jer su svi protivnici režima odavno bili prisiljeni napustiti svoju domovinu. Predstavnička demokracija na Kubi nije predstavljala problem, niti će ga predstavljati još neko vrijeme, jer svoje neistomišljenike fizički udaljuje s mjesta problema.

Njihova demokratska oporba, njihov nezadovoljni puk, nalazi se u SAD-u.  Mi, s druge strane, živimo u tipičnom demokratskom društvu s gospodarskim kapitalističkim sustavom. Većina Europe živi poput nas, barem s aspekta političkog oblika vladanja. Iz Europe se na situaciju  u kojoj se nalazi Kuba gleda kao na nekakvu relikviju, nešto što je zapelo u povijesti i nešto totalno zaostalo i nerazvijeno.

Mi smo s komunizmom, tom totalitarističkom tvorevinom u kojoj nisi smio ništa reći, a ni pomisliti, odavno raskrstili. Europa se, po uzoru na Ameriku, okrenula kapitalističkim vrijednostima i slobodama koje on nudi. Nije moguće da se kod nas dogodi nekakvo jednoumlje, zabrane, cenzure, masovno iseljavanje i kult ličnosti velikog vođe. Nije moguće.

Dobro, možda i je malo. Kapitalizam je zamišljen da svatko živi od svog rada, da svatko pronađe svoje mjesto pod suncem, odnosno na tržištu, i živi. Ako ne pronađe, prvo neka propadne pa se zatim prilagodi pa onda nek' živi. Europa nema korijenje u ovakvom načinu razmišljanja, već je iz nekih razloga većina totalitarističnih razmišljanja poteklo baš s ovih prostora.

Svako malo ovi grijesi iz prošlosti  isplivaju na vidjelo. Neki ljudi ne idu u korak s vremenom u kojem žive pa im je draža prošlost. Kapitalizam je na papiru omogućio da se radom zaradi, ali je praktički onemogućio svakome da se školuje. Školovanje košta, ali po zakonu je u Hrvatskoj fakultet dostupan svakome. Svi mi koji smo nešto studirali znamo hrpu kolega koji su se „bauštelom“ financirali na studiju.

Ti ljudi nisu došli iz obitelji „kapitala“ pa su ga uz školovanje morali i stjecati. E, to je pravi kapitalizam, rad očvrsne čovjeka i učini ga kvalitetnijom osobom, ali mu uvelike i smanji vjerojatnost da će taj svoj fakultet završiti. Mi govorimo o onim malobrojnim ljudima iz tog sloja društva  koji su došli do prilike da studiraju, a zamislite koliki broj ne dođe ni do toga.

Dakle onaj puk, radi kojeg je demokracija uspostavljena, sve manje utječe na to kako se vlada, sve manje  zajedničkog vidi s onima koji vladaju, koji nose fina odjela i koji koriste rječnik koji praktički pola pučanstva ne razumije. Samo sudjelovanje na tržištu rada nije dovoljno. Čovjek, da bi aktivno sudjelovao u suvremenom društvu, mora biti prisutan na tržištu znanja i vještina, kapitala i kulture.

Nije dovoljno dati čovjeku prosječnu plaću, a izolirati ga od ostatka. Ovdje leži kriza demokracije, ali i objašnjenja odakle odjednom Trump, Farage i slična lica. Društvo je podijeljeno i na one koji su siti i na one koji su siti ovih prvih. Pojava ovih novih „frajera“ je samo poruka da se oblik vladanja sam doveo do zida.

Svaka država ima svog Vilibora Sinčića, Trumpa, svojih pet zvjezdica, baš zato što postoji ogromna publika željna govora koje oni drže. Retorika jednostavnog  govora punog (niskih) strasti i  pojednostavljenih pogleda na komplicirane probleme.

Gradnja zidova i spomenika totalitarnim režimima svakako zvuči bolje od nove floskule lijevog ili umjereno desnog političara o tome kako je za sve dobro zaslužna njihova pamet, a za sve loše stanje na globalnom tržištu. Ne treba se čuditi ljudima koji se okreću radikalnim idejama jer su ti ljudi izolirani i prepušteni sebi, polako sve svjesniji koliko su nebitni izvan okvira glasačke populacije.

Okretanje sloganima koji tim pojedincima daju snagu i bitnost nije nešto što se događa prvi put, a vjerojatno ni zadnji. Uljuljkanost demokracije se u posljednje vrijeme testira sve češće, sve jače. Strasti rastu ruku pod ruku s frustracijama, a izgledi da ćemo vidjeti pad još jednog mastodonta politike su sve veći. Što nakon toga?