Kad dodeš u određene godine valjda nekako omekšaš, zagrizeš svoj opaki jezik i privoliš nekoć mrske stvari. Mjuzikli? Baaah, nije to nikad bila moja 'spika'. Žanrovski gledajući, postoji ih na stotine (u Indiji vjerovatno i na deseci tisuća), no meni osobno su tek neki prirasli srcu (i to ponajprije zahvaljujući glazbi).

Ipak, kad ti u kino dođe jedan o kojem je Tom Hanks na presici svojeg filma (op.a. ''Sully'') pričao s takvim zanosom i hvalospjevima i kad znaš da se iza kamere skriva Damien Chazelle, čovjek koji nas je prije dvije godine pošteno 'zdrmao' svojim bubnjarskim ''Whiplashom'', onda nema druge nego se suprostaviti jakoj buri i uputiti ka kinu.

Tijekom jedne prometne gužve na losanđeleskoj prometnici, svoj prvi nervozni kontakt (srednji prst u zrak i iritantno sviranje auto trubom) ostvare mlada konobarica/glumica Mia (E.Stone) i barski pijanista Sebastian (R. Gosling). Mijina nervoza bila je pojačana tremom pred audiciju (ubrzo se pokazalo neuspješnu), dok je Sebastiana frustrirala činjenica kako mora u restoranu svirati božićne klasike kako bi uopće pokrio troškove stana i hrane. 

La La Land (2016) Režija: Damien Chazelle Uloge: Ryan Gosling, Emma Stone, John Legend, Rosemarie DeWitt... Žanr: Mjuzikl, romantika, komedija, drama Trajanje: 128 min.

Nakon što je cimerice nagovore da s njima ode na jednu od tipičnih holivudskih bogataških zabava, Mia u povratku s iste igrom slučaja čuvši glazbu zastane u restoranu u kojem svira Sebastian. Nažalost, i taj njihov slučajni susret završi loše. Kad se susretnu treći put, između Mije i Sebastiana se dogodi neizbježna 'kemija'...   

Prije negoli su se ugasila svjetla u kinodvorani, u meni su se uzburkali osjećaji i polako su me počela izjedati pitanja tipa: - A što ako je ovo samo još jedan od onih razvikanih filmova koji me neće taknuti niti trunčicu?  Prvi kadrovi ispunjeni svim paletama boja i masovnim prizorima plesa, pojačali su takve osjećaje. Neš' mi ti originalnosti. Jel' ovo tek jedna tipična holivudska navlakuša ili je Chazelle uistinu stvorio nešto posebno?

Još žešće sam zagrizao jezik i pustio da me veliko platno uvuče u sav taj 'jazz' (!). Nakon nepunih pola sata, osmijeh mi se počeo stidljivo razvlačiti obrazima, a noge su postale nemirne uz taktove zaraznih numera poput ''Someone in the Crowd'' ili ''City of Stars''. Do kraja filma, teška mramorna maska mi je skliznula s lica i izašao sam iz kinodvorane posve razoružan s onim, toliko potrebnim 'feelgood' osjećajem.

Da, ovo jedan od onih rijetkih mjuzikla kojeg sam zavolio na prvu. No, dok je u istima u prvom planu bila uglavnom glazba, ovaj me osvojio u baš svim segmentima (režija, gluma, koreografija, scenografija, glazba, 'you name it!'). Sve, al' doslovno sve mi djeluje savršeno i Chazelle me bacio u slatke muke iz kojih ću teško moći izdvojiti neku manu, no to nije slučajno. Potrebna je enormna količina strasti i ljubavi spram glazbi i filmu kako bi ovo uspjelo, a Chazelle je definitivno čovjek koji živi i za jedno i za drugo.

Inspiriran klasicima žanra (posebice onima iz opusa francuskog majstora Jacquesa Demya), Chazalle nam je složio jedan nezaboravni šareni ljubavni kolaž posvećen Los Angelesu (op.a. La La Land je nadimak za isti), filmu, glazbi i potjeri za snovima i nema gotovo niti jednog kadra iz kojeg ne 'frcaju' nostalgija i emocije. Naravno, Chazelle nam i dalje u prvi plan 'gura svoju ljubav spram jazzu' i ne stidi se to prikazati prizorima zadimljenih barova, klavirskim dionicama i spomenom velikana tog nepravedno zaboravljenog glazbenog žanra, odnosno, upakiranim glazbenim 'mutacijama' koje danas neki nazivaju modernim jazzom za masovnu publiku, no to je tek djelić ovog skladnog mozaika. 

Dal' prodati dušu đavlu za komfor ili skromno i strpljivo nastaviti ganjati svoje snove makar na tom putu spalili sve mostove za sobom? Pametna je ovo priča u kojoj će se mnoge sadašnje i nadolazeće zvijezde lako pronaći (ili poput spomenutog Hanksa, već jesu) jer, i one su nekoć svirale po zapuštenim barovima ili konobarile u kafićima uz filmska studija iz kojih su žurile na beskrajne audicije strpljivo čekajući svoju priliku. Emma Stone i Ryan Gosling (po treći put zajednički dijele veliki ekran po kojem rasprskuju gotovo opipljivu kemiju na kojoj im brojne kolege mogu samo zavidjeti) su savršeno dočarali te sanjare koji se rastrgani između ljubavi i ambicije nađu u pat poziciji u kojoj im u jednoj ruci stoji baklja, a u drugoj pero za potpis.  

I što još na kraju reći osim toga kako je ovo lepršav, zabavan, a istodobno i tužan film koji će vas očarati, zavesti i ostaviti u lijepom raspoloženju. A što se tiče oskara, mišljenja sam da bi lako mogao (iako mu opasno za vrat pušu i ''Monlight'' i ''Manchester by the Sea'') osvojiti i Akademijine glasače jer su oni u pravilu uvijek bili slabi na mjuzikle i to pogotovo na one iz kojih im se pred očima vrte slike iz vlastitih života. Savršena 'filmska grijalica' za ove hladne dane.