Ne volim pisati o političkim temama. Ponekad se (čitaj često) smatram previše zelenom ili nedoraslom da bi mogla pisati o tome. Ali, takve kolumne redovno pišem sa najviše žara. Zašto je tome tako? Jednom sam pročitala da su Hrvati nacija koja obožava politiku. Tako da sam jednostavno prihvatila tu činjenicu da mi je to, kao i svima nama, malim i velikim Hrvatima, u genima. I koliko god bježala od političkih tema, tu i tamo mi se mora omaknuti koja.

Pretpostavljam da vi slutite iz samog naslova o čemu bi se moglo raditi. Naravno da me ješka taj referendum i divna Europa. Jednostavno ne mogu izvagati da ili ne. Što vi na to kažete?

Kako ja puno čitam, onda sam pročitala da se Dalmatinci (pod to su vjerojatno svrstali i pripadnice ljepšeg spola, Dalmatinke) najviše protive ulasku u EU. Opet mi se čini da je to sve zbog onog temperamenta koji je upisan duboko u genetskom kodu. Ponovo ulazimo u neku zajednicu, a toliko se krvi prolilo za neovisnost? Da ne bi!

Razumijem sve to! I zato vam dragi moji ja još nemam pravi odgovor za koji sam se odlučila. Jednom mi je netko rekao da mrzi ljude koji kažu «ne znam», ili imaš stav ili nemaš. E, ja se baš ne slažem s time! Ja ne volim brzopletost i kada donesem odluku volim stajati iza nje. Ne mogu olako reći da, ali ni ne. Tako je i ovaj put i u ovome slučaju. Čovjek bi rekao da sam u horoskopu vaga, a ne strijelac koji puca ravno u sridu, ili, možda, samo volim dobro naciljati?

Oni koji su silno za EU čine mi se idealisti. Tamo će nama biti bolje, druge su zemlje «procvjetale»,  više će kontrolirati ove naše lopove pa ćemo mi više imati, biti ćemo sređenija država i dio Europe. Ima u tome nešto, ali realno zatvori lopovu vrata, ući će kroz prozor. I Grčka je dio tog europskog raja, pa tko je njihove dugoprstiće mogao pucnuti po ručicama? Nitko! Dok se našim pametnim glavicama iz saborskih klupa, dvora, palača, vila ne smanje apetiti, neće nam puno pomoći Europljani.

Opet s druge strane zainatili se neki pa neće ni da čuju za EU. Nije mi ni to jasno, pa kako smo toliko sigurni ili ipak samo tvrdoglavi kao jarci? Nije da ćemo izumrijeti isti tren ako postanemo dio Unije. Ima tu i dobrih strana. Pa, bar nećemo morati stajati na aerodromima u onom redu koji je označen s prekriženim znakom Europske Unije i čekati satima dok pravi Europljani prolaze kao kakva gospoda. U svakom zlu i neko dobro.

I kako sada odlučiti što je ispravno? Za mene je to dvosjekli mač. Ima prednosti i mana. Nekako je veći problem ono na što smo već pristali u tim predpristupnim dogovorima, a bez da nas je itko išta pitao. Samo su nam rekli kako su sve članice na to pristale pa moramo i mi.

Nemojte nas maslati! Puno smo mi toga pristali, a druge zemlje nisu. Pod svaku cijenu želimo ući, pa pristajemo na sve. Za mene je to malo prevelika cijena. Napretka će biti i bez njih, samo ako prestanemo krasti i uništavati sami sebe.

Toliko smo se borili za nezavisnost, dok su drugi profitirali od toga i gradili carstva. Mali čovjek je uvijek nosio zemlju, dok je veliki uvijek potkopava. Nije to samo primjer nas, svugdje u svijetu imamo takvih primjera. Pohlepa ili kapitalistička pošast? Sve je to isto. Kažu da su takva vremena. Samo mi se čini da su već predugo takva. Da ili ne? Ne znam