Ostalo / Kolumne

Crno-bijeli svijet u boji

Sidro i idro

Sidro i idro

Kad netko spomene dom, automatski se sjetite kućice u cvijeću, vašeg stana, majke, ručka na stolu? E, ako ste Dalmatinac, kad netko kaže dom, prva asocijacija je Dalmacija. I more. Taj lokalpatriotizam toliko je teško opisati. On je neopisivo lijep i opet neopisivo neopisiv, ako me razumijete.

Ljubav prema Dalmaciji posebno postane izražena ljeti. Ok, toliko smo plakali kad će lito. Evo, već smo više od polovice odvalili. Pa nam je dogulilo. Ma nemoj, to je ka' nešto novo. Uglavnom, Dalmacija ljeti dobije cijelu svitu novih stanovnika koji zauzmu našu Dalmaciju. Pogotovo kad se cijela ta svita purgera sjeti kak' imaju baku i dedu na moru. Prije imaju amneziju kad se spominje rod iz Dalmacije. Čim otkuca prvi sedmog, nekako im se naglo povrati pamćenje. Nisu samo Zagrepčanci.

Naša se Dalmacija godinama raseljavala. Po Amerikama, Kanadama, Monacu ili pak našoj metropoli. Zovu nas dotepenci. Ne smeta to nama. Oni jadni zaglavili gori, a nas Majka Priroda lipo podarila živiti u raju na Zemlji. Doduše, mi gravitiramo gori iz nekih drugih razloga, ali Bože moj, nitko nije savršen. Živili su naši ljudi svugdje, ali vratilo ih se puno. Kažu, što će mi cili svit, kad je jedan dom. Jer gdje je srce tu je dom. A srce je uvijek ostajalo u Dalmaciji.

Ne znam baš što je to u njoj da nas je tako zarobila. Ne bi je mijenjali ni za Pariz, London, Havaje. Jedan turist, inače po materi Dalmatino vero, kaže ovako: Lijep Vam je grad, tu mi je super, a najbolji dio dana mi je onaj kad svi poslije ručka odu kolektivno ubit' oko. Eto, zna čovik što valja. Prigovaraju nam da smo lijeni. Ma nije to baš istina. Mi samo znamo uživati u životu. A užitak je preći cijeli grad pješke za po' ure, znati svaki korak i kalu, svaki kamen bedema. Sve je to naša Dalmacija. I lipo i grubo. Ona je jugo u vali, ona je bura na otvorenom, ona je dom. I nitko ne može zamijeniti onaj miris soli u zraku dok se junačite vani na buri, jer nije vam to valjda prva bura u životu.

Nitko ne može zamijeniti kapljicu mora koje se zavukla u oko i ne može nigdje. Nijedna metropola ne može uzeti jutarnju kavicu uz more u kratkim rukavima u jedanaestom mjesecu. Nijedan tramvaj ne može zamijeniti zvuk pente u pet jutro dok se vi vraćate iz noćnog života, a vridni svit ide na more. Jer ploviti se mora. I sve se može promijeniti, ali Dalmacija je uvijek tu.

I gradski ridukuli. Tog ima samo kod nas. Šetate rivom, gledate svoja posla, a oni su uvijek tu. Gledaju vas kao čudo, vi njima mahnete i sutra sve ispočetka. Nijedna štrukla ne može potuć' fritule, ne damo srdele, crno vino je zakon. I tako Dalmacija od vas stvori lokalpatriota i ovisnika o morskom zraku. Ne žalimo se mi, iako nam je samosažalijevanje u krvi.

Ajme meni, jadan ja, vruće mi je, hladno mi je, nema ljudi, gužva je. Samo da se žaliti. Sve se na kraju svodi na isto. Dalmacija ti se uvuče pod kožu. Jer je to dom, majka, ljubav i sve ostalo. I moja Dalmacija, iako ne mislim svojatati nešto tako vrijedno, će uvijek biti tu. Jer Dalmacija je i idro koje te vuče na more i sidro koje te drži pod morem i ne da se van... 


Reci što misliš!