Nekima je možda već i postala zamorna ova predoskarovska groznica, no nemojte zamjeriti što pažnju i prostor radije ustupam kandidatima za prestižnu nagradu negoli kinonovitetima, koji, ruku na srce i nemaju nešto pametno za poručiti (pogotovo ne kineski visokobudžetni fijasko imena ''The Great Wall'').

Ovaj i idući tjedan ću vas tako upoznati s naslovima iz kategorije najboljeg filma van engleskog govornog područja iliti kako bi mi rekli, najboljeg stranog filma. O njemačkom favoritu ''Toniu Erdmannu'' ste manje-više imali prilike čuti i pročitati, no tko tu još 'čuči iza ugla' i vreba svoju priliku?

Ove (R. Lassgård) je čangrizavi udovac koji dane provodi u posjetama supruzinom grobu, rigoroznom provođenju pravila ponašanja u svojem stambenom naselju i bezuspješnim pokušajima suicida. Kad se u njegovu neposrednu blizinu doseli nova obitelj, Ove s vremenom omekša svoj strogi, mizantropski pristup i novopridošloj susjedi Parvaneh (B. Pars) polako otkrije svoju prošlost...

A Man Called Ove (2015)

Režija: Hannes Holm

Uloge: Rolf Lassgård, Bahar Pars, Filip Berg, Ida Engvoll, Tobias Almborg, Klas Wiljergård, Chatrina Larsson, Börje Lundberg...

Žanr: komedija, drama

Trajanje: 116 min.

Na prvi spomen švedske kinematografije, poznavateljima filmske umjetnosti na pamet automatski pada veliki Ingmar Bergman i njegove 'teške drametine', dok će se pak muška populacija (i to ona nešto starija) s nostalgijom prisjetiti tad popularnih khmmm... 'švedskih akcijskih'. No, imaju li ti 'hladni' Šveđani još što za ponuditi?

Naravno da imaju. Ne smijemo nikako zaboraviti ili ne daj Bože zanemariti njihov globalni uzlet na polju trilera i misterije (npr. trilogija ''Millenium'' ili TV serijal ''The Killing''), a tu su i dakako njihove specifične komedije s elementima drame. ''A Man Called Ove'' iliti u originalu ''En man som heter Ove'' je iznimno dobar primjer tog prokušanog švedskog komično-dramskog koktela. 

Kad baciš pogled na priču (moram ovdje istaknuti kako je ovo adaptacija istoimenog bestselera mladog i sve popularnijeg švedskog pisca Fredrika Backmana), onda odmah pomisliš kako smo ovakvu, dobro prokušanu formulu (čangrizavi starac koji potaknut određenim osobama ili događajima doživi nevjerovatnu transformaciju iz mizantropa u najljupkiju osobu na svijetu) vidjeli već na desetke puta, no Hannes Holm i njegov glavni glumac Rolf Lassgård (izvanredna gluma) su se pobrinuli da ovaj film pamtite još dugo.  

Što ga čini tako posebnim? Postoji mnogo faktora koje valja izdvojiti, no ja ću vam otkriti tek neke. Prije svega, Holm je u ovoj prilično dirljivoj i emocijama nabijenoj priči uspio pronaći savršen balans u primjeni humora i drame. Njegov lik je tragična figura koja čvrsto odbija kontakt, a u dubini očajnički traži isti. Bezuspješni pokušaji suicida tjeraju vas na morbidan smijeh, no krajnji motiv je iznimno tužan. Gubitak voljene osobe, bol i prazninu, Ove pokušava suzbiti besmislenim provođenjem strogih pravila ili apsurdnim raspravama o kvaliteti Saaba i Volva što izaziva brojne komične situacije, al' otuđenost koju osjeća je destruktivna.

On naizgled djeluje kao teški sociopat i agresivac, no mnogi ostanu iznenađeni njegovim reakcijama prilikom susreta s pripadnikom gay populacije ili doseljenicom iz Irana. Svi oni koji ga godinama okružuju i misle da ga poznaju, ne vide izvor njegove gorčine i otuđenja, a cijelo to vrijeme je bila potrebna tek osoba koja će mu se uvući pod kožu i strpljivo ga saslušati. Što ga više upoznajemo, više se suosjećamo s njim i na kraju zavolimo. Izuzetno ugodan film koji će vas istodobno nasmijati i rasplakati.

Drugi kandidat nam dolazi iz Danske i ne donosi sa sobom ništa veselo. Štoviše, rezovi koje čini na vašem srcu su jako duboki i bolni.  

Po svršetku Drugog svjetskog rata, danskim vlastima su isporučeni mladi njemački zarobljenici kako bi im pomogli u uklanjanju dva milijuna zaostalih mina postavljenih duž zapadne obale Danske. Premda većinu tih istih njemačkih zarobljenika čine tek golobradi mladići i dječaci, danski zapovjednici ne pokazuju nikakvo suosjećanje ka svojim dojučerašnjim smrtnim neprijateljima.  

Narednik Carl Leopold Rasmussen (R.Møller) za zadatak dobije nadzor i obuku nad 10-ak zarobljenika i isprva ne mari da li će itko od njih nastradati ili umrijeti od gladi, no s vremenom shvati kako ti dječaci nisu nizašto krivi te im postane svojevrsna očinska figura, a na kraju ih i zavoli...  

Land of Mine (2015)

Režija: Martin Zandvliet

Uloge: Roland Møller, Louis Hoffman, Joel Basman, Mikkel Boe Følsgaard, Laura Bro, Emil Belton, Oskar Belton, Mads Riisom, Oskar Bökelmann...

Žanr: Drama, ratni, povijesni

Trajanje: 100 min.

''Land of Mine'' (izvorno ''Under sandet'') nam na svjež način prepričava još jednu neispričanu istinitu priču (da, još ih ima) iz Drugog svjetskog rata koja je za divno čudo potpuno lišena patetike. Istina je da smo se takvih, antiratnih filmova već nagledali u prošlosti, no to ne znači kako ih ne treba ponavljati i ponavljati. Štoviše, povijest je učiteljica života, zar ne?  

Ipak, ono što ovaj film čini posebnim jest Zandvlietovo (ujedno i scenarist) umijeće kreiranja uzbuđenja i neizvjesnosti premda se ishod same priče već otprije zna. Njegov glavni lik (odlični R.Møller) se žučno bori sa vlastitim demonima i tvrdoglavo odbija povjerovati kako su zarobljenici tek nedužna djeca prisilno ubačena u krvavi rat. No, kad se prvi od njih teško ozlijedi, grižnja savjesti počinje snažno bujati u njegovom naizgled, kamenom srcu i svaka nova tragedija ga strahovito pogađa. Mine se ipak pažljivo uklanjanju, dečki se pomalo iskupljuju za grijehe svojih očeva i taman pomislite kako se ratne strahote bliže kraju, Zandvliet nas šokantno strese. Bol je oštra i snažna.

Poput većine ovogodišnjih oskarovskih kandidata i ovaj izvanredni Danski film ima štošta toga pametnog za reći. U vrijeme kad se svijet ponovno pretvara u veliko 'bure baruta', valja se podsjetiti kako smo u prošlom stoljeću također bili zavarani krivim idealima, zagušeni mržnjom i netolerancijom, a dobro znamo kako je to na kraju završilo. Drugi svjetski rat možda i jest završio 1945., no ožiljci su ostali trajni.  

Zastrašujuća je činjenica kako je Danska tek 2012. proglasila svoje plaže sigurnima od mina premda se tijekom snimanja ovog filma saznalo kako ih na nekim mjestima i dalje ima. No, dok su se Danci nekako i obračunali sa svojom prošlošću, naši 'biseri u saboru' nas i dalje uvjeravaju kako smo u ratu s četnicima, partizanima ili ustašama (ovisno o kojoj stranci pričamo). Jadna li nam majka!