Hrvatska, zemlja koja je prekrasna i možda baš zbog toga toliko ljudi voli doći ovdje na godišnji odmor. Imamo kulturu, povijest, prirodu, ljude, imamo sve. Ljudi su ovdje srdačni, nasmijani i uvijek spremni pomoći čovjeku u nevolji.

Ponosni smo na to kako smo dobri, uglavnom s razlogom, jer većinom i jesmo ok. Ima među nama svakakvih ljudi, svakakvih svjetonazora i vrijednosti. Hrvatska nije lijepa samo zbog svojih prirodnih ljepota i onih stvari s jumbo plakata (na primjer ona sporna stražnjica), lijepa je jer se ovdje osjećate lijepo.

Naravno, nisu svi uzorni i nekim ljudima je važnija nacionalnost, vjeroispovijest ili boja kože od toga kakav je to čovjek koji je upravo sjeo u kafić ili restoran. Nismo svi isti, puno je različitosti, a kod nas pogotovo. Naša mala država je spojena od toliko nespojivih dijelova da  s kulturnog aspekta izgledamo kao nešto što dijete sastavi od lego kockica.

Međimurci i Dalmatinci imaju zajednički PDV i reprezentaciju za koju navijaju, ali su po ostalom dva različita svijeta. Zadar je grad košarke, Split Hajduka, Rijeka rocka . Dalo bi se ovim mitovima naći prigovora, ali u našim glavama stoji tako i ne trebaju nam statistički pokazatelji da razbijaju omiljene stereotipe.

Turizam je naša stvar, nešto u čemu smo se pronašli, nešto što nam leži, što nam puni blagajnu. Ako zamislim razgovor nekog našeg  europarlamentarca sa svojim kolegama o turizmu, nemoguće je da se u tom razgovoru ne bi spomenuo Dubrovnik. Iskreno, svaka čast našim  perjanicama turizma, ali Dubrovnik je broj jedan u tom segmentu.

Dubrovčani su od davnina bili ljudi koji su znali zaraditi svoj novac, prvo trgovinom i diplomacijom, a zatim i turizmom. Ultraspecijalizacija za turizam je od tog grada napravila jedan savršeno uštimani stroj koji svojim gostima pruža savršen pogled sa zidina, šetnju Stradunom, kavu i povratak na cruiser. Dođeš, vidiš, poslikaš, ostaviš pare i pamtiš do kraja života.

To bi bio jedan realan slogan, ubacite još Game of Thrones i to je to. Ljudi su tamo savršeno prilagođeni za život tijekom sezone koja traje dosta duže nego u ostatku Hrvatske.  Od tisuća ljudi koji posjećuju taj biser Jadrana, najviše ponosa izazivaju zvijezde koje rado obiđu zidine, priušte si kavu, a ako su baš, baš jako poznati (bogati), i ručak u nekom od restorana.

Tako je bilo i ovih dana kada je u pauzi snimanja još jednog filma u nizu, u jedan restoran  ušetao Jamie Foxx. Gospodin Foxx je stvarno jako poznat glumac koji ima dovoljno novca da ruča i u najprestižnijim dubrovačkim restoranima, dovoljno ugleda da to bude reklama, dovoljno sljedbenika na društvenim mrežama da to bude vijest.

No, dogodilo se nešto što se inače ne događa u restoranima u koje on zalazi. Naletio je na dvojicu ljudi koji su primjetili njegovu boju kože i nabacili par šala kako samo mi to znamo. Dvojica gostiju restorana, očito veliki ljubitelji američkog „gangsta“ rapa, nazvali su gospodina Foxxa niggerom (da su mu rekli da je „crnčuga“ ovo ne bi postala vijest).

Oko svega je ispala nekakva afera, novi ksenofobni i rasistički ispad zemlje u kojoj su svi dobrodošli. Ja nisam bio tamo, ne znam što se događalo, znam samo ovo što je gore napisano. Recimo da ja vjerujem da se to dogodilo. Pitanje je sad, možemo li ovakve stvari nazivati rasizmom?

Nedvojbeno to jest rasističko ponašanje jer je osoba vrijeđana na rasnoj osnovi, odnosno zato što crne boje kože, ali jesu li Hrvati stvarno rasisti? Osuđivanje rasizma je svakako dobrodošla praksa i u potpunosti je podržavam, to je ipak civilizacijska razina koju smo dosegli, valjda.

Nije mi cilj opravdati ovu dvojicu reppera, no ipak mislim da je ovo izraz njihove nekulture. Mislim da je ključna stvar u tome da su oni htjeli uvrijediti gospodina Foxxa pa su udarili na ono očigledno, boju kože. Mi ne znamo koji su razlozi ovom incidentu, možda su ljudi dali sebi oduška pa malo više popili jer kad dođe sezona nema vremena za hobije.

Mi Hrvati, kad vrijeđamo, ciljamo na ono što najviše boli, bilo da je u pitanju mati, vjera, rodbina, domovina, boja kože. Tako su ova dvojica spretno pogodila živac poznatog glumca. Nekakvi prešutni rasizam kod nas živi u međuprostoru, između intimnih misli i javnog stajališta i to nije sporno.

Sporno je to da je to isti rasizam koji se može vidjeti u SAD-u ili JAR-u. Kod nas je rasizam prazan skup jer su ljudi druge boje kože i dalje egzotika na našim ulicama. Nikako ga ne smatram ideološkim rasizmom, već stereotipom onih koji vole mitove. Da je kojim slučajem glumac nosio majicu na VK Mladost, dobio bi pokoju uvredu i na taj račun, poprilično sam siguran. 

Nije čudno to što se dogodilo, čudno je tek što je to Dubrovnik. Možda bismo trebali imati razumijevanja za ljude koji tamo žive, dobrim dijelom godine prostor im okupiraju gomile stanaca, a nemaju ni pošten nogometni klub pa da tamo javno ispucaju frustracije, nacrtaju svastiku na travnjaku  ili bacaju banane tamnoputom protivniku. 

Priča ima sretan kraj jer je Jamie Foxx zaboravio na neugodan incident i okrenuo se onome čemu se i obični ljudi posvete kad su u Dubrovniku. Lijepo je tu, ovo je raj na zemlji, ljudi su divni, a dobio je i apratman na atraktivnoj lokaciji.  Još malo i počinje sezona, trebat će iznajmiti te ležaljke na plaži, poslužiti sve te stolove i prodati suvenire.

Kad se napune novčanici i isprazne baterije, ljudima treba predah, nemojte uzeti svaku za zlo, radije dođite opet, u sezoni.