Ostalo / Kolumne

socijalizacija

Penal

Penal
Marko Lukunic/PIXSELL

Došlo je i to doba godine, doba kad nabacimo maske i neometano i glasno kažemo svoje mišljenje o događajima i osobama o kojima inače ne govorimo svašta. Maškare su jedan praktičan i ustaljen oblik mentalnog ventila, ventila koji nam omogućuje da se malo opustimo i ritualno spalimo nekakvu lutku koja predstavlja sve što nas muči.

Postoji neko olakšanje u nabacivanju maske, olakšanje koje skida osobnu odgovornost ali i umanjuje težinu rečenog. Vidite li lika s Trumpovom maskom kako plače što u Hrvatskoj nema Meksikanaca, ili možda nekoga tko se maskirao u otpuštenog radnika?

Naravno, ovih drugih nema na maškarama, oni svoju masku nose svaki dan, i što je najvažnije, šute, svakodnevno. To je već muka koju u jedan dan oprati ne može ni „krnjo“ ni povorka. Što nas muči? Odgovor na ovo pitanje će zavisiti o tome koga pitate.

Hoće li poskupiti plin, zašto se uhićuju ljudi koji vole drugačiju interpretaciju hrvatske zastave, ljubitelji  Trumpa, i najvažnije pitanje od svih; kako je ono mogao biti penal? Nema tog karnevala koji pruža spektakl kao što ga pružaju ljudi željni medijske pažnje.

Nedjeljni marš ljudi koji  priznaju samo crne košulje, prvo bijelo polje i novopečenog predsjednika SAD-a. Pomalo tipično i stereotipno, radikalna desnica je pokušala pronaći neke nove skute pod kojima će dobiti prijeko potrebnu zaštitu i legitimnost.

Promašaj. Neovisno je ionako pojam koji samo lijepo zvuči, od njega nikakve koristi. Marš je na neki način bio uvod u maškare, ljudi su se lijepo obukli u svoje kostime, izvukli zastave i organizirali manifestaciju. Jedina razlika je što oni svoje maske ne skidaju, vole se pokazati javno i pozvati na slobodu govora kad policija provede zakon.

Javnost je ovaj put ragirala s osudama, što je čak i nepotrebno, jer ova je ekipa realno opasna koliko i osnovnoškolac maskiran u Batmana. Sama ideja koja se kopira maskom predstavlja opasnost (nema zafrkancije s Batmanom), no onaj tko je nosi je zapravo netko koga se riješite s 10 kuna, slatkišem ili prijavom za remećenje javnog reda i mira.

Osude javnosti daju samo pretjeranu pažnju skupini koja je samo to i tražila. Uostalom,  možda je i dobro da prošetaju koji put, možda ne baš centrom glavnog grada, već onuda gdje će dobiti i koju pohvalu, tapšanje po ramenu, pečeno janje... Koliko su kod nas ljudi  zapravo politički kulturni pokazuje i to da ova ekipa mora marširati ulicom umjesto da sjedi u saboru.

Plin, izgleda, poskupiti neće, zasad, valjda. Cijena kruha neće ići gore za kunu, Zagreb se neće smrzavati u četvrtom mjesecu. To je dobro, ali bojim se da nas ovaj udar čeka kad tad. Tjedan ipak ne zavrašava skandalozno radi ljudi u crnom, bar ne ovima iz marša, emocije i razum su povrijedila druga gospoda u crnom, nogometni suci.

Jednog dana kad vam dijete kaže da bi se htjelo upisati na nogomet, najbolje bi bilo da ga dobro pripremite na ono što ga čeka, u slučaju da odmah ne dobije trenera koji razumije tu igru na hrvatski način. Razmaknite stolić u dnevnom boravku, recite mu da protrči pored fotelje i posrne na tepih oponašajući bolnu grimasu uzrokovanom teškom ozljedom.

Kad vas pogleda s poda i vidi vas da mu gestikulirate da se ustane i prestane s glumom, onda mu objasnite da nema ni govora o jedanaestercu, jer još uvijek nije dovoljno radio, trudio se, odricao ili imao sreće da ga kupi Dinamo. Ovo je zgodan trenutak da mu objasnite kako penal nije samo penal.

Penal je bit društvenog života, simbol uspjeha i kriterija, način na koji netko je dok drugi nije. Koliko puta će vaše dijete pokositi u jedanaestercu na što će sudac odmahnuti rukom? Puno više puta nego što će pognuto gledati u pod kako uvijek isti slave pogodak u sudačkoj nadoknadi, prolaze na natječaju, nasmješeni izlaze iz sudnice.

Jedan od uvjeta za zdravo društvo se stiče baš promoviranjem sporta, na onaj pravi i zdravi način natjecanja i vrednovanja truda. Toga u ovom trenutku nema, jer izgleda da smo svi mi u ovom trenutku igrači Cibalije, ponovno izigrani iako smo sami u poziciji koja nije sjajna po sebi. Valjda je lijepo onima koji moraju biti prvi, nama ostalima i nije baš.

Dok se javnost zgraža nad pronacističkim skupom, djeca gledaju nogomet koji ih ničemu normalnom naučiti neće, ali naučit će ih načinu kako do cilja. Birajte što čini veću štetu, koji će od dva incidenta  utjecati na to kako će se dijete postaviti prema izazovu.

Kad ste odmahnuli rukom i rekli da se ustane, hoće li dijete tvrditi da ste nepošten sudac ili to da je nepošteno što ne igra za bolji, utjecajniji klub, ili će shvatiti da ste i dalje u dnevnom boravku? Možda shvati da je ipak bolje biti gospodin u crnom, ali onaj sa žviždaljkom, koji može pred očima javnosti napraviti i najveću glupost pa nakon toga izjaviti da mu je žao, jer eto, događa se.

Ne događa se doduše Cibaliji, ali dogodi se onima kojima se to treba dogoditi. Svi smo mi jednaki, imamo Ustav koji to garantira, imamo ista pravila igre i nažalost, istog sudca. Županijskog, nogometnog ili košarkaškog, razlike su samo u pravilnicima, ali igra je ista. Igra u kojoj jedan igrač dobiva 14 milijuna kuna jamčevine natrag, dok drugi prodaje auto da plati kaznu za parking.

Slijedeći put kad im dolete baklje na teren, zapale automobil ili pogrdno skandiraju, uvrijeđeno će staviti prst na članak zakona u kojem piše da je to protivno pravilima i tražiti pravdu. Još uvijek vam se nedjeljni marš čini kao nešto ozbiljno, možda je ipak  bolje naganjati loptu nego pravdu, jer ipak je važnije sudjelovati nego pobjediti.

Pobjede prepustite onima koji su u to uložili više novca, vremena za organizaciju rođendana, off-shore tvrtke i odvjetničke zvijezde. Još danas stavite masku i recite što vam je na duši, u petak je već iduće kolo.


Reci što misliš!