Kako li se samo svi zgražamo nad svim tragičnim vijestima objavljenim na portalima. A strašnijeg od ubojstva nema. Dodajmo tome još riječi majka i otac pa se čin zgražanja brzinom munje pretvori u osude, propitkivanja, razne teorije o drogama ili psihičkom stanju pojedinca.

Vodi se rat među medijima, tko će prvi uzeti izjave od susjeda, rođaka, prijatelja. Tko će staviti zanimljiviji naslov koji te tjera da klikneš, htio ne htio, jer bombastičan naslov vijesti zove na klik, klikovi su pare a ljudsku znatiželju za informacijom  treba zadovoljiti sad i odmah, brže od drugih.

Treba imati snage kao novinar to gledati, slušati, i prepričati  ljudima gladnim takvih vijesti jer eto, vidi ovo, Bože dragi tragedije, nije ni moj život tako loš kad pogledam čega i koga sve ima oko mene. Rodiš dijete, odgajaš i mučiš se k`o stoka cijeli život da bi njemu bilo bolje pa vidi, strašno. Svaka se majka može pronaći u ovome komentaru. Svaka.

Znam tisuću ljudi koji nikad nisu bili povučeni, prostojni, koji nisu iz „dobre obitelji“, kako se često zna etiketirati nekoga,  koji nisu pozdravljali susjede na ulici pa su sad sasvim normalni ljudi čija imena i prezimena nećemo pročitati na portalima ( barem ne u tragičnim naslovima).

Što se dogodilo sa roditeljskim autoritetom? Ili sa društvom općenito u kojem je prihvatljivije da desetogodišnjak ima Iphone i  Facebook profil od činjenice da određene majke blago udare dijete po guzi ( Doris Pinčić Rogoznica i sav taj medijski skandal u kojem se spominjao i članak 177.Kaznenog zakona)

Sve te new age pričama o odgajanju djece. Odgoj iz priručnika. Polako, smireno i bez vike. Nemoj da dijete osjeti tvoju nervozu. Kako odgoditi sretno dijete? Kako mu udovoljiti? Kako dojiti do treće godine i zadržati zdrav razum?

Evo sva mudrost odgoja u jednoj rečenici upućenoj od strane roditelja djetetu: Bolje da sad ti malo plačeš nego ja ostatak života.

Svi smo teoretski tako pametni kad je o odgoju djece riječ a bili smo na mjestu zločina tisuću puta.

Onaj put kad je dijete vrištalo da mu se kupi nova igračka a roditelj je izvadio zadnjih sto kuna i kupio mu je. Onaj put kad srednjoškolac zaželi novi mobitel a mama mu ga kupi na rate iako vrijedi kao njene dvije plaće. Bila sam na mjestu zločina i sama nekidan kad je jedna skoro pa tinejdžerica zahtijevala od majke da joj kupi preskupu torbicu iz dućana koji počinje na slovo Z, jer eto, njena je prijateljica kupila pa mora i ona.

Imaš 11 godina, evo ti 20 kuna i kupuj si torbice u China Shopu.

Ovo je vrijeme u kojem se brišu granice između prosječnog, razmaženog i zabrinjavajuće razmaženog djeteta. I nisu ih oni sami izbrisali nego mi kao društvo i roditelji.

Ali opet, da citiram starije i mudrije: Ma bilo je toga oduvijek samo se nije znalo!

„Mladi danas vole luksuz. ne znaju se ponašati, preziru autoritet, ne poštuju starije i zabavljaju se umjesto da rade. Mladi ljudi ne ustaju kada stariji ulazi u prostoriju. Proturječe roditeljima, brbljaju u društvu, proždiru za stolom slatkiše, prekriže noge i tiraniziraju učitelje.“

Sokrat, 4.st.pr.n.e