Ostalo / Kolumne

socijalizacija

Tragedija

Tragedija
Dusko Jaramaz/PIXSELL

Život u dvadeset i prvom stoljeću definitivno nije lak. Istina, uživamo dosta blagodati tehnologije, hrane u izobilju, znanja, prilika vidjeti svijeta, doktore i zabavu, ali sva ta sila izbora mnoge ljude ostavlja izgubljene pred izlogom, ekranom, životom.

Nije lako odoljeti tome da se prepustite jednom od izbora do kraja pa ostale ne iskusite ni  približno. Neki se tako okrenu izobilju hrane pa ne iskoriste mogućnost treniranja nekog sporta koje naši očevi i majke ni zamisliti nisu mogli, neki se zalijepe za ekran pa ne napuste dnevni boravak, neki pak vise „po doktorima“.

Čudni su ljudski ukusi i nemam pravo suditi drugima, možda se onako malo čuditi, ali ne i suditi. Uza sve opcije koje vam se nude u životu, mnogi ipak odaberu gledanje ekrana, a od tamo vam pak ne pršti neka raznolikost. Želite li gledati sport, morat ćete gledati nogomet (ili svake godine neko rukometno prvenstvo), ako želite gledati film, nudi vam se onaj kojeg ste već gledali, želite emisiju o kulturi, odustanite.

Prva stvar koja ruši iluziju izbora je onih tri stotine kanala koje imate na tv-u, a gledate dva ili tri. Ljudski mozak je dizajniran da bude lijen, dok borba protiv poriva štednje energije zahtijeva previše truda, mozak pobjeđuje. Udobno zavaljeni u vlastiti kauč uživate u serviranom sadržaju, bez razloga za sram jer niste jedini u tome.

Sadržaj koji vam se servira imate pravo birati mijenjanjem kanala, ali često je daljinski predaleko ili lukavi urednici programa serviraju nasilje i skandale pa uz „čekaj da još ovo vidim“ zapanjeni dočekate reklame.

Ovih dana glavna vijest nije nečije postignuće, ako je ikada to i bila vijest (osim sportskih uspjeha naravno), glavna vijest je neuravnoteženi mladić koji je usred svojih problema napravio nešto monstruozno. Pisati o samom činu neću jer ste već dovoljno vidjeli i čitali.

Ono što mene zanima je zbog čega ja ne mogu otvoriti portal, pogledati vijesti, bez da gledam njegovo lice i srednji prst. Ponekad je to sa fotografija s motorom, ponekad s nabrijanim automobilom ili „opasnim“ psom. Iza tog nesretnog momka su ostale žrtve, no žrtva je i on sam.

Poslužio je masama kao što su u Rimu služili gladijatori, malo krvoprolića, malo sažaljenja nad žrtvama i puno detalja. Jedan kratki odmak iz svakodnevnice, malo „if it bleeds it leads“  spektakla, neizbježna tema za kavu. Svi se slažu da je učinio groznu stvar i možda je baš to što ujedinjuje ljude u fascinaciji njegovim činom.

Kad netko učini  pravu stvar, uvijek će se naći netko tko će to osporavati pa nema apsolutnog konsenzusa. Kad su jedriličari dobili stanove za osvojenu olimpijsku medalju neki su u tome vidjeli jeftini populizam, ali zato prolijevanje krvi ima ujednačen kriterij.

Kad se dogodi neka lijepa gesta čiste nakane, dok prijeđe kaljužu javnog mišljenja postaje čin upitne namjere i to je tako. Ukoliko se stvarno pokaže loše, tada s druge ili treće strane novina ide na naslovnicu. Znanstvenik ili političar rijetko krase naslovnice dok u nečemu gadno ne zabrljaju, a kad se to dogodi, uvjere se da to traje malo duže od tapšanja po ramenu.

Količina negativnih stvari je zapanjujuća, pozitivnih primjera ima, ali brzo dosade. Djeca ponajviše gutaju ovakav sadržaj i to što će im roditelji reći da okrenu glavu zapravo daje suprotan efekt. Zabava za široke mase ima utjecaj na one na koje je utjecati najlakše. Kao da nije dovoljno što se takva strahota dogodila, već treba otvoriti natječaj tko će iskopati bizarniji podatak vezan uz dvostruko ubojstvo roditelja.

Od toliko sadržaja koji se nudi, zašto je baš ono najgore prvo? Možda će nas tuđa nesreća udaljiti mislima od onoga što nama ne valja, možda je lakše kad vidite da je drugome gore. Možda, ali sigurno nije dobro kad djeca znaju tko je Paravinja, a ne znaju tko je Marulić.

Stanje u kojem su nam palčevi razgibaniji od nogu, a prosječna kuća ima više tv kanala od pročitanih knjiga i ne treba očekivati više. Fascinacija nasilnom deliktom seže duboko i lagano nasilje pretvara u nešto što nije za zgražanje, već budi znatiželju, lijepi za ekran.  

Jedna tragična vijest regionalnih razmjera zamaglila je dosta lijepih stvari koje su se dogodile. Ljudi poput ovog momka će dobivati pisma u zatvor, facebook će divljati neukusnim komentarima, padat će klikovi na člancima. Za godinu dvije šira javnost se neće ni sjećati ovoga, biti će to davno prožvakana priča, eventualno brzinska vijest sa sudskog procesa.

Mislim da smo previše pažnje posvetili događajima između tragedije i usputne vijesti iz sudnice samo da se zadovolji znatiželja za što sočnijim detaljima. Nije realno za očekivati da će bilo koji medij ignorirati nešto što će mu podići gledanost ili posjećenost, ali je li realno za očekivati da će se jednog dana ovakvo nešto ponoviti baš radi toga?

Koliko god se „krvava“ vijest nas osobno ne dotiče, ipak smo malo više od pukog promatrača. Nasilje s virtualnog programa se lako seli u našu ulicu, obitelj... Hoće li onda susjed o nekome od vaših bližnjih davati šokiranu izjavu? „Nikad nebih rekao da je to u stanju učiniti, mislili smo da se takve stvari događaju samo na televiziji...“


Reci što misliš!