Ovih dana svjedočili smo padu jednog velikog poslovnog carstva. Cijela priča je lijepo pokrivena, novinari koji su se suzdržavali kritičkog mišljenja napokon su pušteni s lanca. Nije ovdje riječ u udaranju mrtvog magarca, riječ je o prenošenju činjenica.

Nekako se situacija odvijala da se javnost sastavljena od normalnih ljudi opredijelila na onu opciju bacanja trulog povrća na donedavno glavnu facu u selu, glavnu facu koja sad ponizno čeka da se netko smiluje i skine je s tog nezgodnog položaja gore na stupu srama.

Ovdje je riječ o figurativnom izražavanju, jer dvorac, jahta i helikopter nisu sramota, dapače. Poslovno carstvo je nezgodna tema, puno ljudi je od tog carstva primalo plaću i o njihovim sudbinama definitivno treba voditi računa jer nitko zapravo i ne krivi njih za nezgodan rasplet.

Pitanje je što će biti s tih 60 000 ljudi, ali ja se uzdam u činjenicu da ljudi unatoč svemu moraju kupiti salamu i mlijeko, pa makar u kupnju pošli s prosvjeda protiv vlasnika iste trgovine. Odakle im novac za salamu? To  je ipak njihova briga, o vlasniku će se pobrinuti netko drugi. Naravno, indirektno, jer pobrinut ćemo se mi.

Cijela situacija je jako nezgodna, upleteni su veliki igrači. Da nije pomalo tragično, bilo bi poprilično zabavno. Zamislite kreativnog autora komedija s predloškom koji uključuje: propalog tajkuna, ruske banke, dvojbeno trijeznog ruskog veleposlanika, latino zavodnika/pjevača neslušljivih techno pjesmuljaka i naravno, političare.

Od ovoga bi se nedvojbeno složila vrhunska komedija s primjesama crnog humora. Samo što nije smiješno. Nije smiješno onima koji čekaju svoj novac, nije smiješno onima koji moraju donijeti odluke koje nisu nimalo popularne, ali su nužne da bi se sanirala šteta i zadržala pozicija koja je do ovoga i dovela.

Dobro, Latino Alvarez III. je pomalo komičan. Što je s onima koji su prodali mlijeko, kupili traktor na kredit, obrađivali njive? Poprilično je jasno da te ljude čeka crni scenarij. Jedna opcija je da prodaju svoja potraživanja onima koji su zakuhali cijelu priču, čekajući kakve magične špekulacije majstori bankarstva ovaj put mogu izvući.

Druga opcija je samo čekati. Država će donijeti zakon, možda zakon nešto promijeni. Hoće, ne previše uzimajući njih  u obzir, ali promjena će sigurno biti. Zamislite neku vašu malu firmu. U početku vas krenulo super, dobili ste traktor od propalog poljoprivrednika po povoljnoj cijeni, imate nešto zemlje i krećete u nekakav projekt uzgoja bundeva, rođak vas uvjerava da nije problem dobiti poticaj.

Vaše bundeve su spektakl, svi su ludi za njima ali vama nije zgodno prodavati jednu po jednu. Javlja se vam se predstavnik veće tvrtke koja je zainteresirana za vaš mali prijekt, nudi brda i doline, ima i power point prezentaciju. Priča odriješito, maše rukama, koristi nekakav hibridni naglasak pomiješan s poslovim terminima za koje ste čuli na tv-u ali pojma nemate što znače.

Nije ni bitno, čini se da on zna, a nosi i dva broja manje odijelo i ima zalizanu kosu. U tom trenutku dok ovaj nabraja prednosti suradnje, vi već maštate o novom mobitelu, žena već razgledava nove kuhinje, djeca već znaju koji mobitel im pokloniti. Naravno, teško je dočekati da ovaj završi sa svojim izlaganjem koje se već lagano otegnulo, potpisati više taj ugovor, možda i reklama na lokalnom radiju.

Novac nije problem, vjerujte, kaže tip u odijelu, mi smo vam veliki igrači, preveliki da propadnemo, nismo mi neka mala tvrtka, mi male tvrtke činimo uspješnim partnerima. Sutra već dolaze njihovi zaposlenici i identičnim uniformama s dobro poznatim logom, pokupe bundeve, vi nešto potpišete i nakon peep peep rikverca dobijete uljudni kratki pozdrav trubom kamiona. I to je to, uspjeli ste.

Držite u rukama papir koji vam kaže da vam netko duguje novac. Koje zadovoljstvo, a tek zavist onih koji su vam govorili da ste ludi. Postoji jedan mali problem, taj papir koji držite u rukama je prazan kao i one „tikve“ što se već truskaju po autoputu. Je, garancija je, biti će plaćeno, samo malo čekajte, čekajte i da se onaj tip što vam je ponosno gurnuo ugovor pod nos odluči javiti na mobitel.

Slijedeći mjesec lagano gazi onu početnu euforiju, vama se ne javljaju ali zato se vi javljate poreznoj. U poreznoj vam govore da vaš papir pokazuje koliko ste točno poreza dužni i da je njima jako žao i da niste jedini. Podsmjeh onih koji su vam govorili da ste ludi vas drži podalje od društvenih događanja, jedino olakšanje je jutro kad vidite da je traktor još uvijek tu, ali ni to neće baš potrajati.

Obilazite institucije, pokušavate pronaći nekakav izlaz iz situacije za koju ste objektivno najmanje krivi. Nema puno opcija, preostaje samo nada da će se tip s dva broja manjim odijelom javiti i reći da je novac uplaćen. Bankrot je neizbježan, jedini način da se agonija prekine, bar ćete znati na čemu ste.

I sad, što mislite, hoće li se radi vas sastati nekakvo povjerenstvo, hoćete li dobiti stečajnu prednagodbu, ili možda nekakvog spasitelja iz agencije specijalizirane za restruktiriranje? Možda se na razini države napravi nešto, možda, ali nategnuto. Možda vam se javi Alan Hržica (zadovoljava uvjet „techno pjesmuljak“) i ponudi svoje usluge.

Traktor su jutros odvezli, navodno ga je po povoljnoj cijeni nabavila sestrinska firma u vlasništvu one glavne face u selu. U vašim rukama je i dalje onaj papir, dok sjedite na zadnjoj bundevi na polju. Mobitel zvoni, a čir na želudcu divlja, ipak zove žena.

Pokušava vas utješiti da je sve ok: „Krenut ćemo ispočetka, nije sve tako crno, što si tako depresivan? Ajde dođi doma, kupi samo usput malo parizera i pola litre mlijeka, napravit ću ti kolač...“