Ostalo / Kolumne

iz martinog inboksa

Vratit će se rode

Vratit će se rode
Marko Jurinec/PIXSELL

Prošli tjedan prošao je u znaku dvije najpoznatije hrvatske rode, Klepetana i Malene te se u jednom trenu čak i učinilo da je Agrokor afera medijski postala popraćena samo da nam skrene pažnju s puno bitnijih stvari, kao što je povratak nesretnog Klepetana koji ove godine kasni.

Naslovi članaka bili su dramatični: „Trojica je oblijeću ali ona ga čeka.“

„Hranim je već godinama, postaje mi to financijski teret. No ozbiljno razmišljam da joj za 25.rođendan kupim zlatni prsten.“

Čekaj, jel to govorite o rodi ili prosječnoj sponzoruši koja živi s roditeljima dok čeka da naleti onaj pravi, pun ko brod?

Uz dužno poštovanje prema svim životinjama, ptice ne volim. Taj Klepetan mi posebno ide na živce.

Pa što si ti umišljaš, tko si? Životna suputnica te doma čeka s potomcima a ti u toplijim krajevima, radiš bogznašto. Život joj prolazi čekajući tebe. Ostarit će čekajući te. Svake godine ista priča, Klepetane.

Jesi ti pomorac ili roda?

Nakon bjesomučnog nagađanja gdje je nesretnik završio, konačno je stigao, sa 6 dana zakašnjenja.

Nema više razloga za zabrinutost, prenosili su svi mediji a mi smo konačno odahnuli.

I baš u trenutku kada smo se konačno sabrali od te puste brige i nastavili kroz život kao da se nikad ništa nije dogodilo, stigla nam je panika od strane ugostitelja i nadolazeće nam sezone.

Eto, sad se nemojte više žaliti da se u predsezoni ništa ne događa.

Nedostajat će nam 20.000 sezonskih radnika. Kako ćemo? Što ćemo? Nabavljajmo ih kako znamo! Ove godine radnike nećemo naći baš tako lako.

Evo jedan vic na tu tematiku, točnije nedavno izglasani Zakon o stalnom sezoncu koji nam dolazi iz Vlade.

„Stani sezonac“  je osoba koja je u turizmu bila zaposlena 9 mjeseci minimalno, a preostala tri je dobivala naknadu u visinu 60% bruto plaće. Plaću je isplaćivala država a osoba je zadržavala status zaposlene osobe.

Sada, po najnovijem Zakonu o destrukciji turizma, pardon, Zakonu o poticanju zapošljavanja, LOL, stalni sezonac ima minimalnu naknadu- kao nezaposlena osoba, no nema ista prava kao i ona. Ne smije ni raditi ni tražiti posao tijekom ta tri duga zimska mjeseca.

Hotelijeri su u panici, vrištalo je sa portala. Nije ni čudo, bila je to mjera kojom su zadržavali svoje najbolje radnike.

I prvi puta, zahvaljujući tom nesretnom Zakonu; ujedinuli su se poslodavci, turistički radnici i sindikati.

Iako mi je žao tih ljudi iz hotelijersko turističke branše jer sam i sama kroz obrazovanje radila u njoj, pa znam sve o stresu kod pronalaska kvalitetnog radnika i zadržavanja istog, nekako mi je ipak više  žao svih tih mladih i vrijednih ljudi koji su otišli van hrvatskih granica.

Moram priznati da sam čitajući sve te puste vapaje hotelijera i restoratera, osjetila malu dozu zadovoljštine.

Ljeto nakon prvog razreda srednje škole bilo je jako zanimljivo.

Davna 2002.godina. Školski kolege i kolegice nakon zadnjeg dana škole razbježali su se po raznim hotelima, kafićima, restoranima i kuhinjama.

Pola ekipe je radilo, pola nije. Mi koji smo radili, u školske smo se klupe vratili barem 8 kilograma mršaviji i sa vidljivo ojačanim bicepsima. Tada nije bila popularna teretana ali konobarska tacna je.

Neki (rijetki) od nas, koji smo srećom imali normalne i poštene poslodavce, vratilo se sa lijepim uspomenama.

Drugi, koji su dobili jednu vrstu konobarskog PTSP-a, više nikad nisu ni pomislili odraditi sezonu.

Bilo je tu svega, od dvanaestosatnog rada bez pauze. Prijava radnika je često bila egzotičan pojam. Radnicima se od plaće skidala polomljena čaša. Slobodan dan? Spomeni ga poslodavcu i ismijat ćete.

Ugostiteljski radnici su tada bili tretirani kao robovi jer su znali da svaki trenutak mogu biti zamijenjeni nekim boljim. Bilo ih je puno na tržištu rada. Svi ili većina njih su bili profesionalci, sa vidljivim manirama osobe koja je pola svog radnog vijeka provela u turizmu. Često su to bili ljudi koji su u Njemačkoj ispekli zanat pa se vratili u svoj rodni kraj. Ovisi o vlasniku objekta, neki su bili cijenjeni  a neki gaženi.

Radili smo nelegalne stvari. Davanje računa? Ne budi smiješan. Može to proći i bez njega.

Ne sjećam se da se oko tih stvari ikada digla tolika medijska prašina. Bili smo jadni i lako zamjenjivi. Nije bilo interneta da to nekome ispričamo javno.

Šutili smo, radili smo.

Izuzeci, odnosno pravi ugostitelji su imali svoje stalne sezonce koji su mu se rado vraćali i nikad nisu bili u frci oko traženja radnika prije sezone. Nije teško pogoditi zašto, nudili su normalnu plaću, dobre uvjete rada, NISU prekidali ugovore radnicima pri kraju sezone te ostavili nekolicinu njih koja tegli za 10 ljudi bez jednog slobodnog dana.

Turizam je super, ugostiteljstvo je super.

Iz branše u kojoj se češće čuje:  „ja bi cappuccino bez pjene“ nego „dobar dan“, naučila sam dosta toga što mi je poslije poslužilo u životu.

Broj jedan: Nikad nemoj cijelu plaću potrošiti u 15 sekundi, na mobitel.

Broj dva:  Sve se vraća sve se plaća. Sve dođe na svoje. Ko bi gori, sad je doli.

Žao mi samo one nekolicine ugostitelja što se luđački bori sa svime i svačim  u ovoj turističkoj zemlji.

Hoće li opstati na tržištu? Možda. Ovisi.

Hoće li pasti kvaliteta usluge? Itekako. Radnici bez iskustva moći će postavljati svoje uvjete a ugostitelj će, nemajući izbora, na njih morati pristati.

Reketarenje vezano za plaću? – Možda. Je li mi ih žao? – samo nekih. Onih koji nisu stekli bogatstvo preko leđa običnog radnika koji je radio za ništa, po dvanaest sati, bez slobodnoga dana.

Ostatak neka proda svoje na brzinu izrađene apartmane. Ako je baš tolika stiska.

Svi smo mi jednom bili početnici, daleko od toga. Samo što sam ja recimo kao početnik te davne 2002. bila zadužena isključivo za skupljanje prljavih tanjura te pomaganje zadašnjem šefu kuhinje, barba Josi i to samo ako je bio ekstremno dobre volje. Jer on je ipak bio profesionalac a mi balavci koji smo tek počeli.

Mala, po kuhinji se ne trči nego samo malo brže hoda, znao mi je dovikivati simbolično mašeći nožem.

Sada balavci koji tek startaju sa sezonskim poslom rade kao konobari u hotelu sa 5 zvjezdica.

Gost će tu kavu čekati 10 minuta i pitanje je kakva će mu stići na stol.

Zašto?

Zato jer vrhunski  konobar koji treba biti na njegovoj poziciji rastura u Dublinu. Za njega u Hrvatskoj nema mjesta jer mu je cijena rada skupa a i budimo realni, tko će ga držati prijavljenog preko zime u zimskim mjesecima? Kome je to isplativo? Rijetkima ili nikome.

Državo, pa pomozi nekakvim zakonskim okvirima našm turizmu. Ništa? Nije te briga. Aha, onda ok.

I odoše nam tako  vrhunski turistički djelatnici, vani uče, razvijaju se i napreduju. Neka im je sa srećom, uz želju da se ipak jednom vrate u Hrvatsku.

Nama samo ostaje da pratimo razvoj situacije. Sezona 2017., dobrodošla nam!

Dobrodošao i ti Klepetane, iako si nas dobrano preplašio. Dežurni šaljivdžije su komentirali kako si i ti odletio u Irsku.

Vratit će se rode.

Ili ipak ne?


Reci što misliš!