Ostalo / Kolumne

sedmi pečat

Get Out: Bježi ko da te bijeli đavli gone!

Get Out: Bježi ko da te bijeli đavli gone!

Kad malo bolje razmislim i prevrtim film unatrag, prošlo je gotovo pola godine otkako sam vam pisao o nekom horor filmu (op.a. ''The Shallows''). Sad kad nam je u kina stigao hororac kojeg je svjetska kritika zasula lovorikama, a publika obilato napunila džepove producentima, nema više izgovora. Vrijeme je za užas!

Nakon nekoliko mjeseci čvrste veze, bjelkinja Rose Armitage (A.Williams) uvjeri svojeg dečka crnca Chrisa Washingtona (D. Kaluuya) kako je stiglo vrijeme da konačno upozna njezinu obitelj. Chrisu to izazove nelagodu jer nije siguran kako će Roseini roditelji reagirati kad saznaju da je crnac, no ona ga uvjeri kako nema razloga za brigom jer su oni jako liberarni i na izborima posljednjih godina uvijek glasaju za Obamu. 

Na putu prema imanju. Rose slučajno pregazi jelena nakon čega pozovu policiju. Policajac (bijelac) rasisitički posumnja kako je automobil vozio Chris, a ne Rose, na što ona čvrsto stane u obranu svojeg dečka. Po dolasku na imanje Armitageovih, Chris zamjeti kako Roseina obitelj ima crnog vrtlara i crnu kućnu pomoćnicu.

Get Out (2017)

Režija: Jordan Peele

Uloge: Daniel Kaluuya, Allison Williams, Catherine Keener, Bradley Whitford, Calen Landry Jones, Marcus Henderson.

Žanr: Horor, komedija

Trajanje: 104 min.

U njemu se ponovno probudi osjećaj nelagode, a kad mu Roseina majka psihijatrica (C.Keener) tek nekoliko sati nakon upoznavanja bez ustručavanja ponudi hipnozu kako bi se odvikao od pušenja, Chris počne sumnjati kako se tu nešto čudno događa...

Ono što vas na prvu osvoji, jest spoznaja kako je za ovo (ne)djelo zaslužan čovjek koji posljednje desetljeće rastura svijet komedije (posebice u duetu s kolegom Keegan-Michael Keyem). No, nekako takve stvari više niti ne čude jer komičari su već poznati po tome kako nerijetko na impresivan način znaju svoje kolege i fanove iznenaditi ulogama iz posve drugačijih žanrovskih voda. Jordan Peele je s savršenim tajmingom osjetio kako je stiglo vrijeme da napokon ostvari svoju želju za režiranjem (debi) horor filma, a kroz priču ujedno i opali jednu snažnu, satiričnu pljusku tzv. neoliberarnoj Americi.

Peele nam već s prvim prizorima slikovito kazuje kako voli horor žanr i dok gledate kako njegov lik hoda slabo osvjetljenim ulicama tihog, obiteljskim kućama ispunjenog predgrađa, u glavi se budi sjećanje na rane radove Johna Carpentera (''Halloween'') ili Wesa Cravena (''Nightmare on Elm Street''). No, dok njihovim ulicama šeću kreature koje svoja lica kriju iza hokejaških maski ili na rukama umjesto prstiju imaju noževe, Peelovog zalutalog crnca otima tajanstveni muškarac s kacigom na glavi u bijelom (!) automobilu. I već tu počinje Peelova otvorena igra na sj*banu rasnu kartu moderne (a i davnije, zemlje khmmm.... slobodnih) Amerike.

Njegovi monstrumi se ne kriju u noćnim morama bijelih tinejđera, već u krugovima 'osvještenih' bijelačkih obitelji koje javno hvale i štite crnu rasu, a potajice imaju neke posebno bolesne planove s njima. Peele nam ne krije niti činjenicu kako su crnci u Americi danas iznimno prestravljeni i uzrujani oko svoje budućnosti. Posljednjih godina smo i sami mogli svjedočiti brutalnim, ubilačkim metodama koje njihova policija provodi nad crncima, a njihov strah i nervozu dodatno je pojačao dolazak Donalda Trumpa na vlast. Rasisitičke izjave spomenute persone vam niti ne trebam ponavljati. E sad, da bi tu paranoju i nelagodu uspješno zamiješao sa satirom i horor žanrom, Peele je posegnuo za nekim prilično mudrim scenarističkim riješenjima mada će žanrovski fanatici rasplet predvidjeti davno prije odjavne špice.

Osobno smatram kako se prava snaga ovog filma ipak krije u onom satiričnom segmentu jer su mi ona, tobože jeziva, poznata iz brojnih drugih žanrovskih ostvarenja, a i sam Peele je otvoreno priznao kako ga je uvelike inspirirao kultni SF horor ''The Stepford Wives''. No  postoje tu još mnogi filmovi koji su nas otprije na sličan način zdrmali sa svojim zapletima/raspletima (na prvu mi pada na pamet solidni hororac ''The Key'', a s bizarnim riješenjima daleko nije niti Smithov crnohumorni ''Tusk''). No unatoč nekim dodirnim točkama sa spomenutim naslovima, Peelov film se čvrsto drži rasne karte i to ga čini daleko snažnijim i značajnjim ostvarenjem.

Ukoliko se odlučite na gledanje, budite spremni na jedan poseban koktel oštrog, kritičkog  humora i jeze nakon kojeg ćete i sami moći propitati kojim ritmom kucaju vaša crna srca skrivena u bijelim tijelima.


Reci što misliš!