Porazom od Cibone u četvrtfinalu doigravanja za prvaka Hrvatske, KK Zadar nas je ove godine uspio još jednom negativno iznenaditi i već početkom svibnja zaključiti još jednu razočaravajuću košarkašku sezonu

Pisac ovih redaka ujedno bi vam trebao u narednom tekstu rezimirati košarkašku sezonu 2016/17. Napisati u kratkim crtama što se sve događalo, kakvi su između ostalog ostvareni rezultati i na kraju zaključno, podvući crtu. Ne brinite, neće dugo potrajati ako uopće imate snage ovo pročitati. Jer biti navijačem Zadra, u posljednjih je devet godina (bez trofeja) postao čisti mazohizam.

Znate ono kad navijači suparničke Cibone ili Cedevite (onih 15 što tu i tamo putuje na utakmice o trošku firme) nemaju više srca zajebavati se na vaš račun. Jer im je dovoljna zabava pripremiti kokice i prolistati vaše frustrirane statuse na Facebooku, Twitteru ili nekom košarkaškom forumu. Ustvari, kada malo bolje razmislim siguran sam da su neki navijači Zadra u četvrtak nakon poraza od Cibone ipak odahnuli. Jer ne znati za pobjedu u Zagrebu protiv Cibone, sada će biti i duže od šest godina je nešto nažalost sasvim normalno.

Ali ispasti od Šibenke u eventualnom polufinalu, što bi po prikazanoj igri zadarske momčadi u prethodne dvije utakmice u Zagrebu bio vrlo realan scenarij, srećom po njih neće doživjeti. 

Probajte si dočarati ako niste imali priliku putovati na neko gostovanje, kako su se svi ti navijači Zadra osjećali u četvrtak kasno u noć pri povratku kući autobusima ili osobnim vozilima. Zamislite razočarenje i frustriranost kada odvajate svoje vrijeme ili novac  u nadi će vaš klub ako ništa drugo u toj utakmici bar poginuti muški. Pa vam policija na ulazu u dvoranu ne dopušta da unesete svoje transparente zbog nekih grijeha iz nedavne prošlosti, zbog čega su vam prilijepili etiketu glavnog problema u državi. I onda se vratite kući tako pokisli, da bi ujutro nakon poraza od 22 koša razlike od najljućeg rivala, pročitali na portalu ili novinama kako trener vašeg kluba nema što zamjeriti svojim igračima.

Nadam se da vas nije kao i mene odmah potjeralo na WC. U obranu trenera, osim te izjave, osobno mu ne zamjeram ništa i smatram da je u okviru trenutnih mogućnosti ipak podignuo momčad. 

Vrteći film o proteklih osam mjeseci, postavljam si kao i većina navijača jedno osnovno pitanje. Je li moguće da se ni ove godine situacija nije promijenila na ništa bolje. Dapače. Prelijevanje iz šupljeg u prazno, nedostatak vizije i jednokratna krpanja iz proračunskih sredstava Grada neće ovaj klub odvesti nigdje. Ali tu smo istu stvar ustvrdili i prošle godine, kao i godinu prije ili stavite koju godinu hoćete. Pa do danas izgleda nismo ništa naučili. 

Nakon provedenog preoblikovanja, privatizacije i vrlo nakon toga predstečajne nagodbe, nakon još jedne nove prilike klub se ponovo nalazi na istome. Ako ne i u težoj situaciji. Jer svake godine sve je veći broj ljudi koji dižu ruke od ovakvog kluba i više ne dolaze na domaće utakmice.

Djeca u dresovima španjolskih ili engleskih nogometnih prvoligaša naganjaju se loptom po ulicama. Što je svakako za pohvalu od alternative da kući vježbaju kažiprste na igraćim konzolama, ali kolike su šanse da vam netko od njih nabroji prvu petorku Zadra?

Nažalost nikakve, ne zna ni većina iskusnijih navijača kluba, na čijoj su klupi ove sezone sjedila čak tri različita trenera. Kluba koji je ove sezone izgubio od Cedevite 58 razlike ili jednog Jollyja 30. Porazi od Šibenika, Alkara, Splita, Zaboka i ostalih košarkaških velikana, neka se nitko ne uvrijedi. Da ne spominjem blokade, igračke rošade i navijačke prosvjede. 

Vlasnik kluba je Grad Zadar, što znači da on postavlja i ključne ljude. To samo po sebi ne mora biti loša priča, pogotovo ne u gradu koji si voli tepati da je stvorio košarku. Međutim ako rezultata godinama već nema, a financijske dubioze u klubu su svake godine sve veće, onda treba biti u najmanju ruku pošten i kazati, ovako ljudi dalje više ne ide. 

Klub treba okrenuti novu stranicu. Hoće li to biti to nekakav navijački model upravljanja klubom ili privatan kapital koji će tu možda ostvariti svoj interes, pokazat će vrijeme. Postoje primjeri uspješnog vođenja klubova u jednom i drugom slučaju. 

Možda bi u slučaju KK Zadar najbolji model bio javno privatno partnerstvo. Ne znam, nisam stručnjak u tom polju, samo se nadam da neću biti primoran i sljedeće godine u ovo vrijeme vas daviti istim zaključcima. Radi svoga ali vašeg zdravlja naravno. 

Do nove košarkaške sezone, zdravi i veseli bili.