Prije negoli nastavim s ovotjednom filmskom preporukom, upućujem ispriku onima koji su eventualno iščekivali onu o najnovijem ''Spider-Manu''. Pošto je čovjek-pauk tek pretpremijerno 'sletio' u naša kina, zanemariti ću ovotjedne tinejđerske gužve pred blagajnama i gledanje odgoditi za idući tjedan.

Onima koji su pak  nestrpljiviji od mene, mogu samo reći da je većina kritičara mahom oduševljena, a ja vam s moje strane mogu nešto više reći tek nakon odgledanog. Najžešći fanovi su ionako već kupili svoje ulaznice.

Uglavnom, ovaj tjedan smo po tko zna koji put (nažalost) imali prilike čitati o porastu napetosti na Korejskom poluotoku, a meni nije dao vrag mira pa sam tu 'žižu' iskoristio kako bi vam napisao pokoju riječ o njihovom prošlogodišnjem kandidatu za prestižnog Oskara. Na našu žalost, niti ovaj azijski biser nije pronašao svoje mjesto i prostor u našim kinima, no to ne znači da ga nećete moći pogledati na neki drugi način. 

1920-ih godina, Koreja je pod japanskom okupacijom. Korejski policijski kapetan Lee Jung-chool (Song Kang-ho) dobio je od svojih japanskih zapovjednika zadatak uhićenja svih važnih pripadnika korejskog pokreta otpora, odnosno da ih spriječi u pokušaju krijumčarenja velike količine eksploziva iz Šangaja u Seul.

The Age of Shadows (2016)

Režija: Kim Jee-woon

Uloge: Song Kang-ho, Gong Yoo, Han Ji-min, Uhm Tae-goo, Shin Sung-rok, Heo Sung-tae, Lee Seol-goo, Shingo Tsurumi, Lee Byung-hun, Park He-soon, Kim Dong-young...

Žanr: Triler, drama, akcija

Trajanje: 140 min.

No, premda ga većina članova pokreta smatra izdajnikom domovine, njihov vođa Jung Chae-san (Lee Byung-hun) i prvi poručnik King Woo-jin (Gong Yoo) smatraju kako će Lee na kraju okrenuti stranu i postati njihov saveznik u borbi protiv okupatora...

Eto, ovo bi u neku ruku bio jedan ultrakratki opis radnje inače dvoipol satnog filma krcatog kojekakvim neočekivanim (?!) obratima, no bilo koji duži pokušaj prepričavanja radnje pokvario bi vam gušt gledanja.

E sad, neki od vas će se možda sjetiti kako su filmofili i kritičari žustro reagirali kad su članovi južnokorejske filmske komisije koncem prošle godine obznanili kako je upravo ovo film kojeg će 'amerima' pokušati 'uvaliti' kao svojeg kandidata za Oskara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, a ne posljednji, na zapadu daleko priznatiji i hvaljeniji uradak Chan-wook Parka ''The Handmaiden''.

Ukoliko ćemo pričati o osobnom ukusu potpisnika ovih redova, mogu otvoreno reći da bi i meni bilo draže da je u 'vatru' radije bačen Parkov biser, no ujedno shvaćam i odluku njihove komisije. Park je uistinu kreirao još jedno neupitno remek-djelo, ali njegov film unatoč svim svojim kvalitetama i vrlinama ipak nije film za mase. S druge pak strane, Kim Jee-woon je uspio zamiješati jedan iznimno zahtjevan žanrovski koktel sastavljen od akcije, drame, trilera i špijunskog filma, a kad k tome još pridodate i jednu snažnu dozu patriotizma, rezultat je gotovo zadivljujući.

E sad, da je film mogao biti kraći i da su neki prizori gotovo pa suvišni, neću osporiti. Sve što je bitno u priči i karakterizaciji likova, moglo se bez problema suvislo 'ugurati' i u nekih dva sata filma, no na taj način bi sigurno ostali siromašni za neke prilično genijalne, ako ne i apsurdne prizore poput maratonskog ispijanja rakije. Oni koji od prije nisu naučeni na azijski film dobar dio vremena će pokušavati povezati sva ta slična imena i face, no ne zabrinjavajte se, oni najznačajniji će vam se itekako urezati pamćenje. 

S obzirom na činjenicu kako je Kim Jee-woon svoj iznimni redateljski opus izgradio na filmovima koji su obilježeni akcijskim prizorima i velikom dozom napetosti (''A Bittersweet Life'', ''The Good the Bad the Weird'', ''I Saw the Devil''...), nekako nervozno očekujete takve trenutke, a kad se oni napokon i dogode, to su prizori koji će vas definitivno ostaviti bez daha. Izdvojiti ću primjerice uvodnu potjeru po krovovima, 20-minutnu igru živaca skrivanja i traženja u jurećem vlaku i maestralnu završnicu popraćenu glazbenom podlogom Ravelovog ''Bolera''.

Što se tiče glumačke ekipe, dramaturškim prizorima suvereno briljira (kao i uvijek) maestralni Song Kang-ho, a nimalo lošiji nije niti Han Ji-min. Ukupno gledajući, ovo zasigurno nije Kim Jee-woonov najbolji film, no i kao takav, posjeduje veliku razinu kvalitete i vjerujem da će strpljivi gledatelji u konačnici biti zadovoljni.