Po već ustaljenom običaju, čim Christopher Nolan dovrši novi film, istog trena započne zapitkivanje kad će snimiti novi i kakve će biti tematike? I dok su se filmofili u iščekivanju odgovora nervozno češkali po glavi, meštar je znao da je stiglo vrijeme.

Nakon 25 (!) godina čekanja, Christopher Nolan se konačno osjetio spremnim i sposobnim za kreiranjem spektakla nezapamćenih razmjera. Mnogi se već nadmeću u superlativima i titulama (kao što su to činili i za manje-više sve Nolanove prijašnje filmove), no da li je ovaj, usudit ću se bez ikakve sumnje reći, vizionar, uistinu napravio najbolji film u svojoj gotovo besprijekornoj karijeri?   

Priča je podijeljena u tri dijela (zemlja, zrak i more) i prati sudionike masovne evakuacije britanskih vojnika iz okupirane Francuske (točnije, Dunkirka) do engleskih obala.

Na ulicama opustošenog Dunkirka tako upoznajemo prestravljenog vojnika Tommya (F.Whitehead) koji je upravo izvukao živu glavu iz napada neprijateljske vojske i koji na bilo kakav način pokušava što prije stići na jedan od malobrojnih evakuacijskih brodova. Tommy na plaži zatekne šutljivog vojnika Gibsona (A. Barnard) kako zakopava kolegu i dvojac se potom uputi k ostatku vojske. Zapazivši među truplima svojih suboraca jednog preživjelog ranjenika, Tommy i Gibson ga hitro postave na nosila pokušavajući se noseći ga prošvercati na brod.

S druge strane kanala, mornarica naloži ribarima da sa svojim brodicama pripomogne u  evakuaciji vojnika i prije negoli ih mornarički časnici uopće evidentiraju, Dawson (M.Rylance) se sa svojim sinom Peterom (T. Glynn-Carney) i njegovim prijateljem Georgeom svojevoljno uputi ka Dunkirku.

U zraku zatičemo trojica britanskih pilota koji imaju za zadatak obraniti brodove od napada njemačkih borbenih lovaca i bombardera. Nakon što im neprijatelji obore jedan od aviona, piloti Collins (J.Lowden) i Farrier (T.Hardy) pokušavaju uz minimalne količine goriva što duže ostati u zraku i do samog kraja uništavati sve brojnije njemačke avione...

Prije negoli nastavimo s analizom filma, dužan sam vam reći kako su ove priče vremenski ispresijecane i kako prilikom gledanja valja biti koncentriran kako bi kronološki povezali događaje i likove koji se u njemu pojavljuju. Sad kad smo i to riješili, krenimo.

Dakle, kako sam već u uvodu spomenuo, Nolan je scenarij zgotovio još prije nekih 25 godina nakon što je sa suprugom oplovio engleski kanal i prisjetio se jedne od najvećih evakuacija u povijesti ratovanja (od nekih 400,000 vojnika spašeno je preko 330,000), no smatrao je kako još nije dorastao tako zahtjevnoj zadaći i kako se treba još dobro zanatski izbrusiti ne bi li njegova vizija zasjala u najboljem mogućem svjetlu.

Nakon 'brušenja' na sad već klasicima poput ''Mementa'', ''Insomnie'', ''Prestiža'', trilogije o 'vitezu tame AKA Batmanu' i SF majstorijama ''Inceptionu'' i ''Interstellaru'', Nolan je osjetio kako je svoje redateljsko umijeće izbrusio poput najblještavijeg dijamanta i kako je vrijeme da svijet vidi što zna i umije.

I uistinu, Nolan je ponovno kreirao nešto čudesno. No, kad kažem čudesno, ne mislim na veličanstveni pokolj začinjen patetikom, propagandom i moraliziranjem poput recentnog Gibsonovog spektakla ''Hacksaw Ridge''. Ne, Nolan ovdje nije prepričao još jednu tipičnu holivudsku ratnu priču o herojima. On je ogolio ljudsku dušu, pokazao kako izgledaju pali ratnici, oni slomljeni iznutra, bez ispaljena metka.

Ovo nije ratna priča, ovo je priča o preživljavanju – istaknuo je Nolan i upravo tome svjedočimo. Gledamo prestravljena lica mladih vojnika bačena u ralje goropdane zvijeri (a tu zvijer iliti točnije rečeno Nijemce vidimo tek na samom kraju filma, onako u sjeni). Gledamo poniznost, sram i pognute glave. A na koji način? Na onaj koji razdvaja male redatelje i štancere/plaćenike od velikih.

Ooooo, da. Nolan nam je demonstrirao jednu impresivnu školsku lekciju kako kreirati bezvremenski klasik. On je u maniri najvećih dirigenata savršeno ukomponirao orkestar koji hvata svaku humanu emociju i istinski strah, bilo prilikom zastrašujućeg obrušavanja neprijateljskih 'Štuka', prevrtanja raznesenih brodica ili isplivljavanja iz pakleno gorućeg mora (sve to i još mnogo drugo briljantno je uhvaćeno okom majstora kamere Hoytea van Hoytema), orkestar koji glazbenim partiturama konstantno drži ritam napetosti, straha i nade (još jedan izuzetno moćan i značajan glazbeni doprinos velikog Hansa Zimmera).   

A sve te emocije su u konačnici utjelovljene mimikom (dijaloga ima jako malo i valja naglasiti kako je potpuno lišen neke žanrovski ustaljene patetike) izvanrednog glumačka ansambla predvođenog mladim Fionom Whiteheadom (već ga nazivaju novim Tomom Courtneyem), veteranima Rylanceom i Brannaghom, odnosno uvijek pouzdanim Nolanovim 'vojnicima' Murphyem i Hardyem (čovjeku bi dao nominaciju već i za demonstraciju glume očima (!) pošto mu se lice većim dijelom filma skriva ispod pilotske kacige).

Je li ova lekcija zaista potvrdila sve Nolanove kvalitete? Da, bez ikakve sumnje. Da li je ovo njegov najbolji film do sad? Po mojem skromnom mišljenju, ne. Prednost ću osobno uvijek (?) dati njegovom središnjem nastavku iz spomenute 'Batman' trilogije ili ''Mementu'', no definitivno ću potvrditi kako je ovo jedan njegovih najboljih filmova i svakako jedan od najboljih filmova godine koji se ukazao u našim kinima.