Ostalo / Intervjui

razgovor ugodni

Ingrid Divković: Važno je vjerovati da je pisanje "čin vjere a ne puki trik gramatike"

Ingrid Divković: Važno je vjerovati da je pisanje

Svi smo čuli za Ingrid Divković. Ona je spisateljica, novinarka, urednica bloga. Začetnica je te voditeljica radionice kreativnog pisanja (Ne)podnošljiva lakoća pisanja koja se u subotu održala u Zadru.

Tim povodom odlučila sam napraviti intervju sa njom. Osim što je sebe i svoj rad predstavila na Inspire me konferenciji na Novom kampusu Sveučilišta u Zadru i time zaista inspirirala mlade ljude, ona je danas uzor mnogim mladim ženama koje je vole, čitaju i prate.

Dakle Ingrid, o tebi znamo dosta toga zahvaljujući društvenim mrežama, ali kada bi samu sebe morala opisati našim čitateljima i čitateljicama, Ingrid Divković je:

Ne ljutite se, ali ovoga ću puta preskočiti formalno predstavljanje. Ako vas zanima tko sam, zavirite u moje knjige i moje misli, one će vam otkriti i više nego što bih ja to ikada mogla sama.

Tvoja radionica kreativnog pisanja: (Ne)podnošljiva lakoća pisanja, kako si došla na ideju pokretanja radionice, približi je malo našim čitateljima otkrij nam neke planove za budućnost.

Kako sam napisala i u najavi svoje radionice "(NE)PODNOŠLJIVA LAKOĆA PISANJA" je kreativna radionica pod mojim autorskim vodstvom. Zamišljena je kao susret na kojem će se polaznici upoznati s kreativnim vjažbama pisanja te će doživjeti najmanje tri stvari (a sigurna sam i puno puno više). Što je to što će doživjeti pitate se? Pa ovako ja to vidim. Oslobodit će svoje duboko potisnute misli i osjećaje. Drugo, začut će svoj svakodnevicom utišani unutarnji glas i treće, upoznat će svoju kreativnost i zajedno s njom krenuti u ispisivanje vlastitih nezaboravnih priča.

Zašto radionica i odakle ideja?

Nakon četiri godine intenzivnog pisanja, nakon   dvije objavljene (kažu, HIT knjige) i nakon nekoliko vrlo značajnih projekata i nagrađenog autorskog bloga, svoja pisana znanja i vještine odlučila sam podijeliti sa svima onima koji vole i žive pisanje, a takvih je vjerujte mi mnogo. I da se odmah razumijemo. Nije mi bitno koliko su polaznici pismeni ili nepismeni, koliko pišu ili ne pišu, žele li ili ne žele zarađivati od pisanja, ono što mene zanima jest vjeruju li u to da je pisanje kako je netko rekao, "čin vjere a ne puki trik gramatike". I ono najbitnije od svega, vjeruju li svim srcem u ono što stavljaju na papir.

A planovi za budućnost? Sve ćete saznati na vrijeme J

Tvoj životni poziv odnosno ljubav i strast prema pisanju, kad se to pojavilo  kako se pojavilo  i što je najvažnije, što misliš zašto se to kod tebe pojavilo ?

Kod mene je strast i ljubav prema pisanju postojala od trenutka kada sam načila čitati i pisati. Bijeg u knjige i u prazni bijeli papir bio je svojevrsni bijeg od svakodnevice, od ljudi, od problema. To je trajalo cijelo djetinjstvo do trenutka kada sam shvatila da je vrijeme da pronađem„pravi posao“ kojim ću se u životu baviti. Osim književnosti, u mlađim godinama zanimala sam se jako i za novinarstvo te filozofiju, što svjedoči diploma hrvatskog jezika i književnosti i filozofije, te rad u medijima (na radiju i televiziji), no tek  u zrelim dvadesetima shvatila sam da ne mogu kompenzirati svoj život te da moram izabrati put kojemu ću se u potpunosti posvetiti. Tada sam shvatila da novinarstvo, televizija i marketing nisu dovoljno dobri za mene, tj. da ne ispunjavaju rupe moje duše a da to čini upravo pisanje i književnost, posao koji je u potpunosti nezavisan od radnog vremena, sustava, plaće i šefova.

Smatraš li da postoje pisci koji su se rodili sa tim darom ili se pisanje može „naučiti „ ako postoji dovoljna ljubav prema njemu?

Smatram da postoje ljudi koji rezoniraju s riječima na nekoj neopipljivoj, čak i neshvatljivoj razini stvarnosti. Možda su to ljudi koji se rode s tim darom a možda su to i ljudi koji taj dar pronađu tijekom života. U svakom od tih slučajeva smatram da je pisanje nešto što dolazi iz nutrine bića, da nastaje u sferi subjektivnog, metafizičkog, nedodirljivog. Zato na pitanje može li se pisanje naučiti moj je odgovor, može i ne može, ovisi o osobi i količini ljubavi koja u tom pisanom (m)učenju postoji.

Knjiga za Divlju ženu, Jebo li vas ego- objasni mi veliki interes ljudi za tvojim knjigama, kako si doprla do tolikog broja čitatelja, odnosno zanima me tvoje mišljenje, zbog čega si doprla do toliko velikog broja ljudi?

Kako da vam objasnim interes za moje knjige? Mislim da to nije na meni, niti želim da bude. Na meni je da pišem, da stvaram, da puštam u svijet ono što osjećam a sve dalje bilo je i bit će na ljudima koji će te moje misli osjetiti, pa čak i prepoznati kao svoje. Eto i odgovora. Mislim da sam doprla do velikog broja ljudi jer se ljudi u mojim knjigama prepoznaju i poistovjećuju.

Što za tebe predstavlja pisanje?

Jednostavno je. Osjećam da sam u pisanju, pozivu kojeg u potpunosti živim pronašla svoju slobodu, svoju svrhu i svoj smisao.

Tvoja treća knjiga odnosno roman u nastajanju- kad izlazi i kolika su tvoja očekivanja od njega?  Daj nam i mali sneek peak, imamo znatiželjne čitateljice.

Moja treća knjiga, točnije roman pod nazivom „ŽIVI MI SE“ izlazi na jesen ove godine. Ona je odmak od moje dvije publicističke knjige i zalazi u beletristiku što me jako raduje ali i straši što mi je na neki način veliki izazov. To je priča o tri žene, tri ljudske sudbine, međusobno isprepletene na mnoge načine. Pišući ovu knjigu dajem si truda da priča unatoč antispektakularnoj temi izazove razumijevanje pa čak i ugodu u čitatelju, iako su situacije u knjizi i motivi poprilično deprimirajući, a da likovi koje oblikujem bez obzira na životne okolnosti ostanu na putu nade i samoostvarenja.

Postoji li nešto važno što si pisanjem dobila?

Ako je to dovoljno važno a smatram da jest, eto, dobila sam sebe a iz tog „sebe“ sve kreće.

A jesi li možda nešto i izgubila, čisto sumjam ali eto, pokušaj nam odgovoriti.

Ne sumnjaj, to je zaista tako, kada dobijamo uvijek nešto i gubimo. Izgubila sam puno ljudi, puno lažnih prijatelja i kolega, ljudi koji su mi poskrivećki držali fige da ne uspijem. Danas sam ih jako zahvalna.

Ingrid, ono što me zanima je tvoj osvrt na današnje popularno zanimanje-  biti bloger,  baviti se pisanjem općenito… Zašto je to odjednom postalo toliko popularno?

Meni je osobno jako drago da ljudi pišu, što god to bilo, a zanimanje bloger kao takvo, iako pomodno, po svemu sudeći nametnulo se kao neminovno za vrijeme u kojemu živimo. Društvene mreže su nametnule neke nove „pisane“ trendove pa se danas nerijetko svaka osoba koja ima otvoren profil na bilo kojoj društvenoj mreži može nazivati blogerom. No to nije znak da je svaki bloger pisac niti da će svojim pisanjem ostvariti velike i zapažene rezultate. Kao što to s trendovima uvijek biva, nakon što trendovi prođu pisat će samo oni koji pisanje žive, a ne odrađuju.  

Imaš li možda nekakvu poruku ali i pouku za mlade pisce,  početnike?

Moja je poruka uvijek ista. Ako osjećate da imate šta za reći pišite. Bez kalkulacija, bez rukavica, bez očekivanja, bez straha.

Koji su tvoji planovi za budućnost,  imaš li nekakvu želju koju imaš potrebu ostvariti u dogledno vrijeme?

Planovi su da radionica napreduje i da se ostvaruje laganim koracima u svim većim gradovima u Hrvatskoj pa i regiji, te naravno da roman, kao što su to učinile moje dvije radnije knjige, dopre do srca ljudi.

Ingrid, koji bi savjet dala mladim ženama, odnosno publici koja te voli, čita i prati?

Živite. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima. To je po meni sve što za početak morate učiniti. Ostalo će vam doći samo od sebe.

Hvala ti Ingrid. Nisam sigurna da objektivno mogu napisati savršen kraj ovoga intervjua pa ću završiti sa izjavom jedne polaznice tvoje radionice (Ne)podnošljiva lakoća pisanja:

Anita Kolanović, koja je iz Šibenika posjetila Zadar samo da prisustvuje tvojoj radionici kaže ovako :

Dolazak na kreativnu radionicu Ne(podnošljiva) lakoća pisanja-Ingrid Divković me ponukala tema iste. Upoznala sam Ingrid u Šibeniku,na njenoj prezentaciji "Knjiga za divlju ženu" i znala sam da će ovo biti jedna jako dobra stvar. I bila je,savršena!Osim što nam je dala smjernice kako pisati "za svoju dušu" ili nešto profesionalnije,potakla nas je i u inspiraciji o kojoj smo dosta razgovarale,a koja je ključni element kreativnog pisanja.Između ostalog, vrhunski smo se podružile,a atmosfera je bila topla i puna pozitivnog ozračja.

Sretna sam da sam prisustvovala ovom lijepog događaju i nadam se da je ovo samo početak jednog našeg kreativnog druženja. Oplemenila me jako, moji utisci se još ne stišavaju i srce mi je puno,puno! Hvala Ingrid što si prenjela na nas dio svoje divne energije i dala nam podstrek da stvaramo još bolje neke svoje priče.Osjećam se ponosno i počašćeno tvojim društvom!Želim ti od sveg srca uspjeh i zadovoljstvo u tvom daljnjem radu.

Hvala ti Ingrid, nastavi pisati dalje,nastavi pisati zauvijek sebi ali i nama. Nastavi biti inspiracija svojim čitateljicama ali i osobama koje će se možda tek okušati u pisanju ukoliko osjećaju potrebu za tim.

Do čitanja i neke tvoje nove radionice na kojoj ćemo se sresti...


Reci što misliš!