Naš pokajnik Mel Gibson je u priči pronašao nemali broj poveznica sa svojim životom. Stvorio je gotovo savršen spoj nespojivog

Čudan je ovo tjedan.

Od šokantnih (za većinu) rezultata američkih predsjedničkih izbora, domaćih 'superhik' poreznih reformi pa sve do smrti neponovljivog pjesnika i glazbenika, Leonarda Cohena. Osjećaji su uzburkani, jad se podvlači pod kožu i nagriza psihu. Na koji način promjeniti stanje uma? Kino? Prikazuje se Gibsonov ratni spektakl i svojevrsna oda hrabrosti, volji i vjeri?

Hmmm.... baš nam samo nedostaje još i krvoproliće na velikom ekranu. Ma u biti, zašto kvragu ne? Ionako nas većina domaćih medija konstantnim najavljivanjem apokalipse (hladni, nuklearni, politički, religiozni i ini oblici ratovanja) podsjeća kako je ljudska glupost evoluirala do krajnje točke debilizma, tako da još jedna filmska lekcija iz povijesti pod rubrikom 'ne ponovilo se' niti ne zvuči toliko loše.

Istraumatiziran događajima iz djetinjstva, Desmond (A.Garfield) se u zreloj dobi gnušao svakog oblika nasilja i svoj je život podredio vjeri i uzornom ponašanju.

Kad su se S.A.D. uključile u Drugi svjetski rat, Desmondov brat se unatoč protivljenju oca (H.Weaving) i majke (R. Griffits) dobrovoljno prijavio u vojsku dok se u isto vrijeme Desmond zbližio s bolničarkom Dorothy (T.Palmer) i sve se više počeo interesirati za medicinu.

Nije prošlo suviše vremena od bratova odlaska u rat i Desmond je osjetio potrebu da se i sam prijavi te sa svojim novostečenim znanjem pomogne suborcima na prvoj liniji bojišnice.

I sve bi bilo krasno i sjajno da Desmond po dolasku u kamp za obuku nije shvatio kako njegovi zapovjednici (S.Worthington i Vince Vaughn) baš i nemaju razumijevanje za njegovo odbijanje rukovanjem oružja ili bilo kakve primjene nasilja. Svojim tvrdoglavim, ali upornim pacifističkim stavovima Desmond biva suočen s vojnim sudom...

Prošlo je ravno 10 godina otkako je Mel Gibson posljednji put sjeo u redateljski stolac (op.a. ''Apocalypto''), no umjesto da se pretvori u legitimnog, redateljsko/glumačkog nasljednika Clinta Eastwooda, naš je 'crazy Mel' upao u gadne probleme. Bračne trzavice su zahvaljujući Melovim sve češćim alkoholiziranim i nasilnim ispadima završile bolnim razvodom, no holivudske moćnike je ipak najviše zaboljela njegova antisemitistička narav.

Ccccc... dragi moj Gibsone, takvi stavovi i izjave ne prolaze tamo gdje 'drmaju' baš oni koje olajavaš. Nekoć omiljeni 'zlatni dečko' Hollywooda, postao je 'persona non grata'. Gibsonov povratak u zenit slave je sve više počeo nalikovati na nemoguću misiju. Gibsonov konačni pad?

Nije se predavao, pokušavao je glumački skriti svoje mane i ishitrene izjave. Pokušao je skriti zločestog, stvarnog Mela, no malo tko je mario za njegove angažirane nastupe u paa... posve solidnim filmovima ''Edge of Darkness'', ''The Beaver'' i ''Get the Gringo'' kad je postalo opće mišljenje kako je on samo jadan ogorčeni pijanac, nasilnik i antisemitist.

Nije mirisalo na dobro. Počeo se gubiti i prihvaćati bilo kakve role pa makar i one u simpatičnim, no svejedno lošim budalaštinama kao što su drugi nastavak ''Machetea'' odnosno treći Stalloneovih isfuranih ''The Expendablesa''. Melova kapitulacija? Oooo ne.

Odlučio je naš Mel stisnuti zube i konačno prihvatiti režiju filma kojeg su mu u prošlosti više puta nudili. Vapili su tad, kumili i molili ga za njegovim magičnim redateljskim dodirom, no on nije osobito mario. Nije ga privlačila još jedna velika avantura, još jedan neopjevani ep. Sad? Sad je drugačije. Sad je na koljenima i treba mu ovako moćna stvar. Treba mu priča o snagi volje, vjeri i upornosti. Treba mu priča o čovjeku u kojeg nitko nije vjerovao, a postao je junakom bez ispaljena hitca. Treba mu priča o neopjevanom heroju Drugog svjetskog rata, najpoznatijem i najodlikovanijem pacifisti u modernoj povijesti ratovanja, Desmondu T. Dossu.

Željeli su holivudski moćnici ovu priču ispričati još davno, no skromni Desmond se protivio, bojao se da će na velikom ekranu protutnjati eksplozivna maštarija, a ne stvarnost.

Dal' bi bio sretan s konačnim raspletom, ne znam, umro je još prije 10 godina, no njegov sin smatra da je osim određenih preinaka ovo priča koja služi njegovom ocu na čast. Naravno, u nekim nesigurnim rukama, ovo je mogao biti celuloidni Desmondov noćni košmar, spektakla u stilu Michaela Baya.

No, naš pokajnik Mel je u njegovoj priči očigledno pronašao nemali broj poveznica sa svojim životom. Stvorio je gotovo savršen spoj nespojivog.

Pacifizam i heroizam ruku pod ruku, netrpljivost i oprost u istom predvorju pakla.

Vjera (kako u Boga, tako i čovjeka) i kako je zadržati kad su sva vrata pakla otvorena. Desmond je simbol, čistilište ljudskog roda.

Priča je ovo koja je sazdana iz više slojeva, a Gibson je u detalj znao kako je prepričati. Vrhunski odrežiran spoj staromodne ratne melodrame (znate onu, u ljubavi i ratu...) i ultranasilne klaonice ratnog pakla u kombinaciji sa sveprusutnim religijskim alegorijama i duhovnim iskupljenjem. Istina, postoje ovdje i određeni, paaa...reći ću neizbježni žanrovski prizori patetike, klišeja i pretjerivanja, no s ovakvom režijom, glumcima (Garfieldova uloga karijere), kamerom i montažom, ovo je zasigurno Gibsonov trijumf volje i njegova povratna karta u holivudsko zvijezdano nebo.

Oscari za Mela? Možda u nekim tehničkim kategorijama, za ostalo će se morati još krvavo namučiti kako bi olajavani zaboravili njegove nepromišljene izjave.