Gledate li tv? Jeste li se zapitali čemu to, ovih posljednjih dana pogotovo? Pada li vam na pamet onih 80 i kusur kuna koje bacate svaki mjesec? Tih 80-tak kuna meni padne na pamet skoro svaki put kad pogledam tv raspored ili spletom nesretnog odabira kanala naletim na dnevnik

Zanimljivo mi je bilo razmišljanje rodbine iz inozemstva koji su naš informativni program opisali kao zamoran i prekrcan politikom. Pa što drugo možemo očekivati u vijestima, neće valjda stavljati kulturu u prvi plan? Evo nedavno naletim na vijesti o navodno najskupljoj skultpuri na svijetu i izložbi koja će se održati u Zagrebu. 

Taj Giacometijev čovjek koji hoda dugim korakom, korakom koji bi trebao prikazati svu težinu koju je podnjela ljudska vrsta u Drugom svjetskom ratu, je dobio svoje mjesto u javnosti. Ono što je zanimljivo, nije taj „hodač" dobio pažnju, možda i znatiželju onih koji nisu mogli promašiti jumbo plakat, na osnovu neosporne važnosti  i doprinosa u ukupnoj umjetnosti.

Najskuplja skulptura!!! E to je ono što je zapelo za oko ljudima koji su naletjeli na dnevnik ili pročitali takav podatak u dnevnom tisku. Bilo je i po portalima, i tamo ste mogli čitati o milijunima dolara koji su bačeni pred noge Giacomettiju. Ljudi će se sjatiti u Umjetnički paviljon i čudom se diviti tom biseru kulture, tom napaćenom čovjeku, tom koraku, toj priči koja je nepresušan izvor inspiracije i poticaj da propitujemo povijest i učimo lekcije iz nje.

Oni malo pomodniji će stati pred skulpturu i bradu poduprijeti palcem i kažiprstom i zaneseno klimati glavom, valjda opijeni poetskim vrhuncem koji izaziva najskuplja skulptura u svemiru. Svi pričaju o tome, penzići se čude, pitajući se koja je vrijednost u nespretno napravljenom čovjeku, gdje je umjetnost u jednom neproporcionalnom djelu?

Mlada generacija hrabro tvrdi da su i oni u stanju napraviti nešto slično, ali nitko im za to neće baciti milijune na račun. Oni malo kulturniji im objašnjavaju i pokušavaju objasniti da umjetničko djelo ne mora biti lijepo da bi imalo vrijednost te da postoje razni kriteriji koji određeno umjetničko djelo čine velikim. Ipak, većini je najvažniji podatak da je to djelo najskuplje, a ove ostale priče i nisu toliko bitne.

Ulaznica će valjda biti skupa, a ni to nije pretjerano bitno, pokazati se pored svjetske umjetnine ionako nebi trebalo biti dostupno svima. Selfie u kojem se ljudi smiju poput hijena,  uz neizbježna dva prsta i đemperić preko ramena. Doživotna uspomena, ili barem dok ne izađe novi model onog čuda s jabukom na stražnjoj strani. 

Nije istina da će samo takvi ljudi doći na tu izložbu, na izložbi će se naći i razni kulturnjaci i teoretičari umjetnosti koji će se valjda uspjeti progurati  kroz selfie rulju i vidjeti nešto o čemu predaju, možda pri tom povesti i svoje učenike ili studente. Naravno, studenti bi i trebali poći vidjeti  i diviti se nečemu što je u humanističkoj sferi tako važno i bitno.

Siguran sam da će se studenti na trenutak odmoriti od prosvjeda i uputiti se na izložbu, ostaviti „boljševizam",obrijati nogice i protegnuti svoje vratove te barem nakratko škicnuti i to čudo oko kojeg se digla tolika prašina. Ono što će sigurno njima odgovarati je to da je gužva samo oko tog frajera u raskoraku, ostatak opusa sigurno neće umarati njihove vratove koji su debeljine pet kuna, kako je to slikovito opisao jedan budući saborski zastupnik.

Na miru će pogledati što Giacometti nudi, a neki će sigurno vidjeti određene stvari koje osobno preferiraju, koje su im i iznad razvikanog „koraka". Zamislite, sigurno i tim mladim ljudima dojam galerije nije uobičajen. Ovakve gužve su mogli vidjeti samo u menzi, na prosvjedu, demonstracijama...

U ovu skupinu spadaju i  oni koji su terenskom nastavom obišli pokoji svjetski poznat muzej. Razlika je samo što u iole poznatijem muzeju/galeriji ulogu „skorojevića"  preuzimaju po digitalni aparat agresivni azijati. Turisti s delekog istoka su ipak iznad svega pristojni i ispričavaju se za sve,  dok su selfie pomodnjaci iz prvih redova ipak malo kapitalistički osvješteniji.

Kažem da su kapitalističko osvješteni iz razloga što upravo oni, koji ponosno poziraju uz najskuplju skulpturu, kulturu i umjetnost ne razumiju niti malo. Upravo takva gospoda ne razumiju ovu strku koja se događa oko Filozofskog fakulteta i rado nabacuju teze da su studenti tog fakulteta obični zgubidani kojima je jedini cilj živjeti od nerada, a da ih pri tom vode kojekakvi boljševici.

Ti „boljševici" neće ni jednog dana radnog staža imati u realnom sektoru, i život će provesti sisajući državu do smrti, opterećivati proračun i buniti se za sve i svašta. Trebalo bi taj nazovi faks zatvoriti i sve poslati da studiraju nešto opipljivo, znate ono, okani se jedrenja, idi na nogomet. Ako slučajno jedan od tih neradnika postane nešto bitno, odnosno uspije pronaći budalu koja će mu objaviti knjigu ili kupiti umjetničko djelo, postaje ponos.

Divit ćemo se novom Meštroviću ili Krleži, a onim ostalima lopatu u ruke. A na njihovo kukanje je odgovor bivšeg premijera spreman, bavite se politikom. Okanite se prosvjeda, šutite kao i većina, dočekaj tu diplomu, razmisli koja stranka, koji državni ured, koja općina, pa ćeš i ti biti koristan, a ljudi ti neće prigovarati da si samo teret ovom iscrpljenom društvu.

Šutnju će kompenzirati  redovnom plaćom, iMobitel na rate, a ostane i za pokoji društveni event.  Đemperić preko ramena i pravac Klovićevi dvori, a kad se stvarno navikneš, slijedeći prosvjed studenata biti će izvor čuđenju, pa čak i povod da se napaćeni viši stručni suradnik u uredu bez svrhe javno zapita: Čemu taj faks uopće, pa oni se samo bune, bolje bi im bilo da se uhvate nečega bitnog...