Još jednom je ovih dana došla pljuska iz svijeta. Naime, na PISA (Programme for International Student Assesment) testovima naša mlada generacija je ocijenjena sa ispodprosječnim rezultatom. Ovo možda sad ne zvuči kao nešto što bi trebalo izazvati uzbunu ali dugoročno gledano, ovo nikako nije dobra vijest.

Ovi učenici koji su u poretku završili iza jedne Estonije i Slovenije će sutra preuzeti odgovornost i biti ti koji će naše društvo vući prema napretku, prema gore. Ne prema gorem, nego prema gore na ljestvicama znanja, izvrsnosti.  Pravo pitanje je zašto je to tako. Pomoćnik ministra koji misli da su za rezultate krive manjine i loši učenici su samo marginalno točni.

Učenici su u prosjeku loši, dobro, ne loši nego malo ispod prosjeka. Koji su razlozi tomu? Ima ih mnogo. Počnimo od sustava obrazovanja, sustava koji je trebao proći svoju reformu nedavno. Reformu su radili stručnjaci izabrani na stručnim kolektivima i zadaća je bila da predlože najbolje moguće programe za svoje nastavne grupe. Neke od tih stručnjaka znam, ne izravno ali ih znam.  Reforma nije prošla.

Naravno, pošto živimo u društvu u kojem živimo, reforma nije prošla jer je pala na ideološkoj razini.  Lijeva Hrvatska se sukobila s Desnom Hrvatskom, odnosno, bilo je spornih poglavlja u pitanju interpretiranja određenih povijesnih razdoblja i odnosa prema svjetonazorskim pitanjima. To je samo jedna od problematičnih tema. Ono što je nas na neki način osramotilo je baratanje naših učenika sa prirodnim znanostima.

U ovom području smo daleko podbacili.  Dakle, ako je već trebalo provesti reformu a nisu svi bili zadovoljni s onime što ta reforma nudi, trebalo se orijentirati na one djelove s kojima politika, branitelji,  umirovljenici, Crkva ili bilo tko nije bio zadovoljan.  Ne vidim nikako kako netko nije zadovoljan s reformom na području matematike, zadovoljan sa stajališta ideologije koju zastupa.

Problem reforme se sveo na to da su je predložili oni koji su izgubili izbore, ne proveli ili osmislili, predložili.  Ovaj način razmišljanja je doveo do toga da netko tamo izvuče rezultate istraživanja i kaže da su naša djeca  negdje ispod prosjeka. S druge strane, imamo djecu koja na informatičkim i matematičkim natjecanjima osvajaju zlatne medalje.

Ova djeca će po nekima rušiti predrasude o lošoj generaciji, lošim profesorima, lošem školskom sustavu, lošem ministarstvu. Ova djeca koja osvajaju medalje su s pravom ponos svakoga tko je radio s njima, njihovim roditeljima i onima koji ih znaju, ali ta djeca su nažalost iznimke koje su iskočile iz sustava koji takve pojedince ne „proizvodi“.

Isto tako netko može tvrditi da je Hrvatska nogometna liga vrhunska jer ima predstavnike u najboljim nogometnim klubovima svijeta. Ako se netko usudio potratiti sat dva preko vikenda i gledati HNL jasno mu je da su Modrići i Kalinići uspjeli potući svoje šanse na ovaj ili onaj način i uspjeti usprkos tomu odakle su. To definitivno nije okolina koja će izvući ono najbolje iz  njih, već su svoje uspjehe ostvarili onda kad su došli u okruženje koje im daje uvjete i znanje da se dignu na razinu iznad. Ista stvar je i u visokoj znanosti, medicini ili bilo kojem visoko specijaliziranom području. Jedan Đikić je svjetsku karijeru napravio kad je pokupio kofere i uputio se van granica naše države. 

U Hrvatskoj se više raspravljalo o njegovom političkom svjetonazoru nego o njegovim znanstvenim uspjesima, jer je ovo prvo upravo ono što se kod nas razumije, ovo drugo baš i ne. Treba biti iskren i reći da je naš sustav obrazovanja malo van svog vremena, ali da ga provode ljudi koji nisu stručni, to nikako. Profesori koji rade po školama imaju zadan okvir po kojem su oni obavezni prenositi znanje svojim učenicima.

Obavezni su jer će ta djeca po tim pitanjima pisati Državnu maturu i na osnovu toga i ocjena upisivati fakultete. Oni profesori koji za svoju  plaću, koja se bez ikakvih problema zaradi i na baušteli ( bez uvrede baušteli), odluče izdvojiti svoje vrijeme za darovite učenike i pripremati ih za natjecanja, oni zapravo varaju sustav i mažu svima nama oči.

Oni, koji su svijetli primjer kako dati dio sebe budućoj generaciji, zapravo daju argumente onima koji će iz svoje lijenosti, nesposobnosti i  ograničenosti takav rezultat smatrati proizvodom sustava, sustava u  kojem  su oni zapravo najslabija karika. Lijeva i Desna Hrvatska svoje ideološke ratove vode preko leđa djece koja se eto moraju sramiti prosječnog rezultata njihove generacije.

Prosječan mali Slovenac zna bolje matematiku od prosječnog malog Hrvata. Ne čini ga to pametnijim, boljim, uspješnijim niti više vrijednim. Čini ga samo sretnijim za onaj faktor na koji nije mogao utjecati, gdje se rodio. Mi kao društvo se radije odlučujemo voditi bitke koje su vodili naši djedovi nego za pitanja na koja će odgovarati naša djeca. Ono oko čega se naša politika nije mogla dogovoriti nije sporni dio, po tko zna koji put, već je sporno ono što je zdravorazumsko.  

Sustav vrijednosti u kojem svi mi živimo jednostavno nije usmjeren na znanje, usmjeren je na ideologiju. Čak i neovisno o obrazovnom sustavu, naša djeca će za razliku od slovenske bolje znati tko su partizani i ustaše ali mali slovenci bolje znaju što je brzina svijetlosti ili što su integrali. Možete zamisliti tko će iz svojeg znanja izvući više.

Na neki način kao da je pomalo tragično da nam se iz vani  na nos nabada to da nam je obrazovni sustav  ispodprosječan  kad taj obrazovni sustav zapravo ono najbolje prepusti njima, a prosjek ostaje tu. Kad profesor odluči posvetiti svoje znanje i vrijeme nadarenom djetetu, zapravo mu daje putovnicu u ruke, jer ovdje, ovdje se ne mjeri brzina svjetlosti, ovdje se mjere krvna zrnca.

Nakon svega, nakon igranja s generacijama, nakon ignoriranja suvremenih tokova i dalje imamo obraza čuditi se rezultatima. Pomoćnik ministra koji je i mene obrazovao može misliti da su za loš rezultat krive manjine, no u krivu je totalno. Manjina je ona koja je naš rezultat popravila, koja doma ponosnim roditeljima donese medalju i suvenir iz zemalja koje obrćaju pozornost na budućnost. Onaj koji ga pripremao i na njega prenio sve što zna, taj se sad pita hoće li Božićnica?

Barem smo toliko pošteni da se već neko vrijeme ne zovemo „Država Znanja“.