Ima nešto u ovom predbožićnom vremenu. Ljudi nekako više pažnje obraćaju na obitelj, hranu, prežderavanje i peglanje kartica. U zraku je Advent, ljudi su srdačniji, pristojniji i sveukupno humaniji.

Ima iznimki, naravno, poput ovog ispranog mozga u Berlinu koji je u vrijeme kad kršćanski svijet pokušava prikazati svoju bolju stranu sjeo u kamion i pregazio hrpu ljudi. Ovakav događaj će bez sumnje ponovno potpiriti vatru nepovjerenja, predrasuda i mržnje prema različitostima.

Ponovno se pokreće kotač sumnje i nepovjerenja koji gazi preko ruke prijateljstva koja je pružena onima kojima je pomoć bila potrebna.  Pitanje izbjeglica i sumnje u njihove namjere su većina „poklona“ koje će dobiti na blagdan koji oni ne slave. Duh blagdana nije rezerviran za njih,  nije to univerzalna priča već priča ljudih koji s vama dijele boju kože, nacionalnost, vjeru, porez...  

S druge strane, kod nas se po školama  prikupljaju donacije koje se šalju u Vukovar, obiteljima kojima je to zbilja potrebno. Doći u kontakt sa svojom humanom stranom je nekako rezervirano za ovo vrijeme. Ljudi koji duguju nekakav novac paze da se taj novac vrati do Božića, da se nova godina dočeka sa što manje tereta na leđima.

Najbolje želje ćemo poželjeti i susjedima kojima ni ime ne znamo, biti dobri, otići na polnoćku. Za ovo vrijeme se čuvaju najbolje maske koje imamo, želimo da nas ljudi dožive kao nekoga s reklame, kao idealnu osobu, kao prototip onoga što je u našim glavama dobra osoba. Ove godine nekako jedino fali hladnoća, ona koja se izražava temperaturama.

Sve ide na ruku, kućice su po trgovima, kobasice i kuhano vino mirišu na sve strane, crvene kapice su na glavama, a svaki trgovački lanac koji iole drži do sebe ima svog Djeda Mraza. Ho ho ho!!! Trošimo,  bacamo novac na nebitne stvari poput svijetlećih ukrasa za prozore i balkone, petardi ili prskalica. Neki će poći na misu, neki će radije obići kafiće za Badnjak,  ali svi će doživjeti ovu magiju  božićnog vremena.

Kada pitate bilo koje dijete čemu se najviše veseli, jasno, odgovor će biti pokloni. Nije to ništa čudno, i odrasli će se počastiti izlaskom do kasno u noć,  zalogajem više, čašicom više. Ujutro obiteljski ručak, poljupci i čestitke. Praktički znate što sve ide u ovo vrijeme godišta. Hrvati drže do svoje religije, koja je u nekim slučajevima čak i simbol pripadanja narodu.

Bitna je, podjednako i onima koji se trude živjeti u skladu sa svjetonazorom koji ona promiče i onima koji u crkvu ne idu nikad. Ipak, malo nas će se sjetiti odnijeti onu hrpu mesa koja ostane nakon obiteljske gozbe onima koji za blagdane nisu imali što jesti. Malo nas će zapravo gledati oko sebe i primjetiti nesretne ljude.

Ugodnije je gledati maske onih veselih ljudi s reklame, a ispod i poslije, to već imamo i sami pa nam takve stvari samo kvare unaprijed isplanirani doživljaj. Božić bi trebao biti nešto više od nabrojanih stvari. Nekako mi se čini da je i samo poimanje ovog blagdana pomaknuto u našim glavama.

Više je američka filmska industrija  utjecala na sliku Božića u našim glavama nego vjeronauk ili prenošenje vrijednosti koje on nosi sa sobom. Sam u kući po dvadeseti put, crtići,  pjesmice, reklame.  Sve je nekako upakirano da bi se lakše prodalo, da bi bilo oku ugodnije i da bolje ispada na slikama pored bora.  

Siječanj, to je ime koje mnogima sad nije ni na kraj pameti, ali to ime zvuči zlokobno. Siječanj će biti vrijeme kad  nas naše iskazivanje naklonosti poklonima otrijezni i sastavi ona realnost minusa na karticama. Ono ljubazno  dodvoravanje svakome  će proći, nema ljubljenja svake žive duše koju ste imali prilike upoznati i nema obilatih mesnih obroka. Siječanj pokazuje koliko je (u većini slučajeva) Božić vrijeme iskrenih želja.  

Doći će hladnoća koja više neće predstavljati ugođaj nego razlog za grintanje,  kućice po trgovima zjapit će prazne, a konzumacija alkohola u javnosti vraćena pred trgovine i zidiće. Ono „sve najbolje“ će biti potrošeno, zaboravljeno. To je Siječanj, samo dan iza dočeka kad su svi puni ljubavi i maligana  i samo pet dana iza vremena kad su vam obrazi crveni od gomile pusa koje ste dobili na ulici.

Pozitivnost i sreća nebi trebali biti rezervirani samo za to na kalendaru predviđeno vrijeme.  Ono što najviše iritira Grinčeve poput mene je to da nametnuta i površna dobrota iskazivana samo zato što je vrijeme za to, na neki način gubi svoj smisao. Biti dobar prema nekome samo zato što je red, ili je vrijeme zvončića i pjesmica, nije biti dobar, to je privilegija koja se koristi svaki dan.  

Pristojnost nalaže takvo ponašanje i nije to po sebi loše, ali što ćemo u Siječnju? Hoće li u siječnju obitelj iz Vukovara  trebati živjeti od nečega, hoće li dom za beskućnike trebati hranu? Kad spadnu te maske i nabacimo mrgudne face natrag, ne moramo čekati novih godinu dana za slijedeći čin dobrote.  

Ne treba radi jednog lošeg čovjeka suditi svakome tko sjeda za volan kamiona, ne treba radi nekoga tko svoju religiju vidi kao povod za mržnju onih koji nisu poput njega biti baš poput njega. Ne treba svoje bližnje nazvati i voljeti samo onda kad i svi ostali to rade. Biti čovjek  nešto što je svakodnevni zadatak.

Ja Vam osobno želim da ove blagdane proslavite u krugu onih koji su vam najbliži, ali ne samo njih. Osim sretnog Božića i Nove godine, iako nije uobičajeno, ja vam želim i sretan Siječanj!!