Iza nas je težak tjedan, sportskim fanaticima rukomet je uništio raspoloženje. Još jednom se pokazalo da je nedostatak mentalne snage odnio medalju. Umor, neozbiljan organizator prvenstva, Slovenci, kladionice, gušteri, svi su bili protiv naših momaka i Gospe.

Osim toga, standardno je stanje u Hrvatskoj, Split se bori s gripom, Vlada s Mađarima, SDP s facebookom. Zanimljivo je bilo pratiti to kako u lideru oporbe vide svoje probleme. Nije im palo na pamet razmisliti o gospodarstvu ili klijentelizmu, palo im je na pamet upozoriti svoje (mlađe) članove da pripaze što pišu po društvenim mrežama. 

Nije se čuditi, ipak je najveća mudrost utvrditi što je najbitnije u životu. Isto vrijedi i za državu, momčad, obitelj, brak ili bilo kakav oblik zajednice. Na primjer, košarkaškoj reprezentaciji nedostaje razigravač, rukometnoj vođa. Jako je važno ustanoviti što nedostaje, a onda odrediti strategiju kako taj nedostatak nadoknaditi ili prikriti. Prioriteti se kod ljudi jako razlikuju.

Postoji stvarno ogroman broj mladića koji su visoko na svoju listu stavili spušteni Golf tricu s Kenwood naljepnicom, dok ima i onih kojima je cilj upisati doktorat. Uvijek će više biti onih kojima je primamljivije spuštenih prozora i glasnom glazbom privlačiti pozornost, tako stvari funkcioniraju. 

Pametnih ljudi će uvijek biti manje, ali to što su pametni ne znači da vrijede više. Onaj koji ima ambiciju upisati doktorat možda će više doprinositi društvu, ali ovaj drugi će raditi i plaćati porez za plaću visoko obrazovanom doktoru znanosti. Obrnuto ne može i nikad neće funkcionirati. Bilo bi lijepo kad bi netko primijetio da nama polako nedostaje i jednih i drugih.

Po meni je najvažnije za neko društvo da se zadrži njegov potencijal, biološki, radni, intelektualni. U situaciji kakva je sad, gubimo i jedno i drugo i treće. U posljednjih pet godina 150.000 mladih ljudi napustilo je ovu državu. Zamislite koliko je to obitelji u bližoj budućnosti, radnika, doktora, umjetnika, nositelja promjena. Svaki normalan čovjek bi u ovome vidio problem.

Na stranu osjećaji roditelja koji su se razdvojili od svoje djece, problem je i gospodarski i politički. Dobar dio naših „izbjeglica“ dovoljno je dobro školovan da bi se zaposlio vani. Zaposlit će se tamo jer ovdje ne mogu, nemaju rođaka na položaju ili ga imaju, ali ne žele poći tim putem. Zaposlit će se vani, a što preostaje nama koji smo još uvijek tu?

Zdravstvo  je prvo na udaru i treba biti spreman na to da se nedostatak liječnika i medicinskog osoblja krene ozbiljnije primjećivati. Već sad nedostaje medicinskog osoblja i liječnika, ali još uvijek se sustav drži na životu. Važno bi bilo i obratiti pozornost na način kako se ljudi zapošljavaju u državnoj službi. Bilo kakav oblik javnih ustanova je toliko udaljen od ljudi koji nisu stranački kadar da se ti ljudi pitaju kakva im je uopće svrha.

Pitanje jaza koji nastaje između političara i ljudi koji im omogućuju funkcije, pitanje gospodarske nejednakosti i pitanje centralizacije države, sve su to pitanja koja su jako bitna i čiji će odgovori utjecati na našu budućnost. Koja je perspektiva mladog čovjeka, u kojem pravcu želimo pokrenuti društvene promjene? Mladi odlaze jer im ne odgovaraju neke stvari, iluzorno je vjerovati da je to samo plaća.

Danas sam pogledao video u kojem jedan komunalni djelatnik iz Jasenovca napada kamermana HRT-a.  Dobro, ovakvih scena ima svugdje, ali  meni je upečatljiv bio trenutak u kojem on kaže da se ne boji policije jer je to „naša hrvatska policija“. Vladavina prava pada baš u glavama ljudi koji misle da im nitko ne može ništa jer su im državljanstvo i nacionalnost isti.

Jedan nogometni  menadžer pije kave s ustavnim sucima, dva političara gule krumpir za milijunske štete, tri potpredsjednika vlade... Možda bi trebalo ovakve stvari staviti na listu prioriteta pa barem raspravljati o njima. Možda baš ovo nagovori nekoga da ostane doma i proba još jednom. Uglavnom, dojam je da se onih bitnih stvari nitko ne dotiče.

Kako odgovorno trošiti javni novac, kako pravedno napisati i provoditi zakon, držati vanjski dug pod kontrolom,  koja nam je energetska politika? Toliko je toga bitno da bih mogao nabrajati do sutra. Ovakve teme, nažalost, ne zaokupljaju našu javnost.

Naravno, umjesto hvatanja u koštac s ozbiljnim problemima, neki genijalac se dosjetio ideje da se ponovno vrati obvezno služenje vojnog roka. Kao da se mlade nije dovoljno zapostavilo, još im treba mjesec dana vojnih vježbi  u ljetnom terminu. Ovaj potez je toliko nerazumno populistički da je uopće teško započeti s obrazloženjem. 

Koliko god smo mi Hrvati kroz povijest pokazali da smo sposobni ratnici, mjesec dana nikoga neće pripremiti za ratište. Mjesec dana je zaista apsurdan vremenski rok koji vam je potreban za savladavanje  osnovne kondicije koja bi omogućila i najnižem časniku da s imalo nade od vas traži da napravite 20 sklekova. O stanju u hrvatskoj vojsci da ne govorim.

Hrvatski vojnici i ovako muku muče s opremom, lete u neispravnim i zastarjelim MIG-ovima i pitanje je odakle novac za sve te nove ročnike. Čemu sve to ako predviđeni rok nema nikakvog smisla, ni vojno ni strateški  ni financijski. Cilj je valjda usađivanje nekakvih vrijednosti u mlade glave, možda to?

U Jugi se isto to pokušavalo pa vidite da nije baš prošlo. Možda je ovo još jedan lijepi pokušaj peglanja statistike jer ljudi koji nisu odslužili vojni rok ne smiju iz države? Kako bi bilo da se pažnja obrati na prave probleme, a ne na njihovo stvaranje? Hoćemo li više dočekati playa ili nekoga tko može zabiti sedmerac pod pritiskom?

Vrlo je lako moguće da ćete za nekoliko godina prošetati kvartom i da vam neće živce dizati frajer u nabrijanom autu iz kojeg buba cajka, vrlo je moguće. Čak i takav tip je ovdje u opasnosti da dođe na listu ugroženih, samo ovaj put s odsluženim vojnim rokom i obukom za rukovanje oružjem. Možda mrvicu domoljubniji nego  onaj koji je upravo nabio gas kroz moju ulicu.