Ostalo / Kolumne

srce u zadru, tilo u irskoj

Jazine, još jednom i nikad više...

Jazine, još jednom i nikad više...

Nema tih novaca na ovom svitu, nema te Irske, nema te plaće, te manče, tih bonusa i uvjeta. Nema zlata koje je dovoljno da prekrije tugu i bol jer sutra ne mogu biti u Zadru.

Jer nakon 8 godina ne mogu još jednom, samo još jednom osjetiti. Jer ne mogu biti tamo. Jer ne mogu ući u tu dvoranu gdje sam od 2000. do 2008. ostavio sve svoje dane i noći.

Nema toga što može spriječiti suzu da poteče jer ne mogu još samo jednom jer više nikad neće biti prilike, stati sa tisućama svojih sugrađana, ljudi sretnih lica, odvjetnika, prosjaka, uglednika, narkomana, poduzetnika, ugostitelja, pitura, vozača, delikvenata, šminkera, ribara i težaka.

Što ne mogu samo jednom još, o Bože samo još jednom, osjetiti dušu moga grada kad se srca stope, kada one plave lime na istoku pod đonovima se zatresu, kada noge ne dotiču pod jer 2000 ljudi je više u dvorani, kada su ruke u zraku, kada pjesma para grla, kada nije važno tko si, kada nikog nije briga jesi li lijevi ili desni, bodul ili vlaj, crveni ili crni, bogat ili siromah, kada prestaju svi zakoni razuma i fizike.

Kada je 40 minuta malo, premalo. Premalo da Zadrani pokažu koliko vole, koliko žive i koliko dišu za taj momenat, za osjećaj, za vječnost. Dugih 8 godina je prošlo od zadnjeg takvog momenta, sutra se on događa opet, još jednom a onda možda više nikada, nikada, nikada...

Ostat će samo sjećanja. I zato, za biti tamo, osjetiti još samo jednom i nikad više, vridilo bi više od života...


Reci što misliš!