Poslijednjih nekoliko dana je bilo burno, ne meteorološki gledano. Događaja je bilo na pretek, teško je napraviti neki smisleni pregled, ali idem pokušati.

Prvo je došlo do nekakve krize u vladi, opet, onda se dogodio ponajbolji boksački meč u poslijednjem desetljeću, pa praznik rada pa opet kriza u vlasti. Nekome tko piše kolumne o svakodnevnici ovo je bio tjedan kao iz snova, ako zanemarimo prikriveni žal za ovoliko tema koje se moglo rastegnuti na nekoliko „izdanja“.

Krenimo od početka.

Sjednica na kojoj su se takozvani koalicijski partneri razišli radi zaštite propalog tajkuna iznova izaziva raskol u vladi koja očito ima rok trajanja. Rok trajanja je otprilike kao i onaj kupus s kojim se vođa oporbe naslikava boreći se nemilosrdno protiv trenutačne politčke situacije u državi.

Nije mi jasno, valjda se u svemiru beskonačnih kombinacija dogodilo i to da imamo socijaldemokrata koji bolje okida selfije s kupusom nego kritizira vladu koja si je u manje od godinu dana pucala u nogu, dva puta. Ova vlada je Klitschko iz jedanaeste runde, posrće ringom i čeka da netko baci ručnik, pomalo tužan kraj karijere, ali barem je spektakl za one koji gledaju.

Publike ima, valjda će uvijek biti poneki mazohist koji će pratiti ovakvo nešto. Taman kad mi se sve zgadi, u gusti raspored uleti nekakav praznik. Možda baš zato mi imamo hrpu tih slobodnih dana, treba izdržati sve ovo što vam se servira.

Kao naručen je došao praznik rada, malo se odmoriš, uživaš, nabaciš mesine na gradele, zaboraviš kako je to raditi. Odmor je prijeko potreban, a koliko smo napaćeni pokazuje jedan brutalan primjer.

Čini vam se da je u spomenutom boksačkom okršaju Klitschko dobro istrpio batine i četiri puta se vraćao na noge nakon nokauta? Definitivno podvig vrijedan divljenja, no što smo mi uspjeli preživjeti je vještina za nivo viša.

Zamislite samo prošlu godinu i kusur. Izbori, pojava optimistične nezavisne liste, koalicija koja to nije, premijer za kojeg nitko nije znao dok ni on baš nije  znao svojim građanima objasniti tko je i što je, jedan od koalicijskih partnera uhvaćen s prstima u ruskom pekmezu, raspad koalicije koja to nije, odlazak premijera koji to nije, dolazak novog lidera koji to vjerojatno nije i ponovno uspostava iste koalicije za koju će vam i javni bilježnik potvrditi da ona to NIJE!

I ponovno raspad, i opet nečiji prsti u pekmezu i nanovo isti scenarij. U normalnim društvima i pola ovog scenarija bi bila dovoljno da netko da ostavku i promjeni profesiju, no ne i kod nas. Da, slušat ćemo standardnu priču o zaštiti državnih interesa, osobnih okršaja, podmetanja, patetike, drame i odgovornosti. 

Pobogu, dajte mi mesa s roštilja, po mogućnosti i pivu ako može.  Barem taj dan sam mislio ne raditi ništa, ali dopalo me mjesto na roštilju, dim u lice, no bilo je super. Barem taj dan nisam bio dio svakodnevnice, obrata, rada u Hrvatskoj. Pomalo sebično sam uživao u tom danu ne imajući u vidu one koji su bili prisiljeni čekati u redu na besplatni grah uručen od faca s televizije.

Dajte mi taj dan, samo za mene i par ljudi kojima ne idem na živce,  već sutra ćemo dijeliti brige o maloj plaći, strahovati od senarija da će se politika prestati baviti sobom i okrenuti se nama. Kad napokon preslože većinu, potvrde da im svi mi  bezuvjetno vjerujemo, opušteno se uslikaju stisnutih šaka dok blijedi javni bilježnik sramežljivo u donjem desnom kutu drži primjerak svježe potisanog ugovora o suradnji, tek onda će moći raditi ono što je potrebno da bi oni bili tamo gore, a mi ovdje gdje jesmo.

Tada dolazi porez na nekretnine, veći prirez, novi namet, skuplja  struja, plin, zrak ili što već. Čestitke praznika rada već sutra će upijati blato pod finim cipelama onih koji služe narodu, naš rad žigosan potplatama lažnih obećanja, priča o teretu kojeg svi mi moramo podnijeti. Zato, ne diraj mi roštilj, ne pali TV...